09

utorak

studeni

2004

David Albahari Dve žene u mojim pričama
Naravno, lepota se može naći i u odsustvu, ali prisustvo je ono što nas čini sigurnijim, sebičnijim u stvari - napisao je David Albahari u romanu „Cink“ u kome opisuje intimnu priču o svom odnosu sa ocem. Novo izdanje tog romana objavljeno je kao stota, jubilarna knjiga ugledne biblioteke „Minut“ izdavačke kuće „Stubovi kulture“.

Komentarišući za „Blic“ činjenicu da je pisac u dijaspori Albahari je rekao kako se nada da je to samo trenutno.

Da li je?
- Zar ne mislite da je život, na neki način, trenutna pojava? Uočite ogroman značaj trenutka. Svako prebivanje bilo gde jeste trenutno. Pa i u ovom mom konkretnom slučaju. Doduše, taj trenutak traje 10 godina. Dakle, ja sam na privremenom radu u inostranstvu s tim što ne radim ni za koga osim za samog sebe.

„Cink“ je jedna duboko intimna priča koja pokreće brojna pitanja. Recimo, da li biste ponovili sve što ste radili kad biste mogli da krenete iz početka?
- Na to je teško dati precizan odgovor. Nisam siguran šta bih i kako bih pisao. Mada, mislim da bi opet u stvarnom životnom modelu moje porodice tražio model porodice o kojoj pišem. Iako je većina mojih knjiga duboko intimna i dotiče stvarne događaje iz stvarnih života mojih roditelja, mene i cele porodice, to vidim samo kao predložak za stvaranje jedne imaginarne porodice. Ono što međutim znam, ako zamislimo takvu situaciju, jeste da bih ponovo bio pisac.

Zaista?
- Da, bio bih! Hteo sam da kažem da bih u tom slučaju odabrao onu potpuno nevidljivu prisutnost pisca kakvu ima Tomas Pinčon, pisac koji se ubraja u značajne američke književnike a niko ga nikada nije video.

Šta je to što vas konkretno fascinira kod Pinčona?
- Fascinira me sposobnost jednog autora da pobegne od „draži i privlačnosti“ javnosti. Pogotovo je teško o tome misliti ovde gde se javnost uzima kao preduslov za postojanje pisca. Dakle, potrudio bih se da imam tu vrstu odnosa sa javnošću, tačnije distancirao bih se.

Kad se okrenete iza sebe čega vam je najviše žao? Šta ste propustili?
- Ima stvari na koje kad pomislim stiže me slutnja da su se te stvari drugačije odigrale promenile bi mi život.

Na primer?
- Ima nekih detalja koje, iako pišem intimne romane, ipak ne bih pominjao. Postoje mali ili veliki životni detalji za kojima žalim. Recimo trenutak, koji nije ušao u roman „Cink“, između mene i mog oca kad se nisam poneo na način kakav bi bio primeren. Sa takvim jednim trenutkom iskreno žalim i voleo bih da mogu ponovo da ga oživim. Govorim, dakle, o odnosu između mene i njega. Sam događaj je tek slika (jednog dela) tog odnosa. Eto, za takvim trenucima žalim; sve u svemu kada pogledam unazad mogu da kažem da sam zadovoljan svojim životom.

Zadovoljni ste?
- Zadovoljan sam.

Kakvu poziciju žene imaju u vašem životu?
- Žene su apsolutno najvažnije na svetu. Postoje neke žene koje su u mom životu odigrale presudnu ulogu. To je svakako moja majka kojoj sam pokušao da se odužim romanom „Mamac“, a drugo je, naravno, moja supruga sa kojom delim i dobro i zlo već dosta godina i koja takođe na neki način figurira u onome o čemu pišem. Ponekad imam utisak da su me one oblikovale. Dakle, postoji taj lik moje žene u mojim pričama i eto i to je neka vrsta odavanja počasti i zahvalnosti. Ona je, verujte, često moj uzrok sreće i sigurnosti.

Kak bi ste ukratko objasnili šta je to najvrednije što vam je podarila vaša majka?
- Od nje sam mnoge stvari pokušao da naučim. Ono što sam kod nje, sada to znam, najviše cenio bila je njena spremnost da uvek sasluša druge, da bude dobra prema njima, da nikome ne zameri toliko da bi od te osobe napravila neprijatelja... Mislim da je ona bila jedna od onih osoba koje nisu imale neprijatelje. I, to mi se uvek činilo kao divan životni ideal.

<< Arhiva >>