Potraga za izgubljenim vremenom

Marcel Proust je jedan od najvažnijih modernih francuskih i svjetskih prozaista. Njegov grandiozni romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom predstavlja nezaobilaznu stepenicu razvoja književnosti u dvadesetom stoljeću. Madeleine kolačić s početka Proustovog djela postao je jedna od najpoznatijih metafora sjećanja na djetinjstvo i sjećanja uopće

Marcel Proust: Dok Hemingway piše stojeći, Proust je onaj koji leži i piše na dušeku u sobi obloženoj plutom
Povijest romana kao književnog oblika počinje sa Cervantesom i njegovim Don Quijoteom - počinje, dakle, kao avantura. Tri stotine godina kasnije - kod Prousta - avantura se seli u memoriju.

Danilo Kiš kaže: "Proust pak prostornu, realnu avanturu zamenjuje vremenskom, nesposoban da 'doživi' pustolovinu veću od salonskih ogovaranja i metafizike ljubavi i smrti."

No, je li zapravo uopće moguća veća pustolovina od metafizike ljubavi i smrti?

Soba obložena plutom Marcel Proust spada među one rijetke - najrjeđe - pisce koji su postali svojevrsne literarne ikone. Ako je Gustave Flaubert postao simbol skraćivanja i sažimanja kao književnog postupka, onda je Marcel Proust tu njegov antipod: njegovo se ime, dakle, veže za duge, skoro beskrajne meandre rečenica koje su, po legendi, dok bi pisac korigirao rukopis, i dalje bujale, narastale i širile se.

Ima još slika po kojima pamtimo Prousta: dok Hemingway piše stojeći, Proust je onaj koji leži i piše na dušeku u sobi obloženoj plutom.

Marcel Proust rodio se desetog jula 1871. godine u Auteuilu. Porodica mu je spadala u višu ondašnju parišku građansku klasu: otac mu je, naime, bio liječnik. Proustova je majka bila Jevrejka, te bismo i njega - upravo po jevrejskim religijskim zakonima - mogli smatrati pripadnikom naroda knjige. Budući je pisac od djetinjstva patio od astme. Sklonost ka književnosti Marcel Proust je ispoljio još u gimnazijskim danima. Ipak, makar se dugo vremena kretao po književnim krugovima, malo ko je od njega mogao očekivati tako epohalno djelo.

Njegova zbrika pjesama s kraja devetnaestog stoljeća nije bila pretjerano zapažena, roman koji je pisao između dvadeset pete i tridesete godine života objavljen je tek posthumno, 1952. godine zapravo, pod naslovom Jean Santeuil.

U četvrtoj deceniji života Proust se posvetio prevođenju djela engleskog povjesničara umjetnosti Johna Ruskina. Izvana i površno gledajući, Proust je mogao izgledati kao jedan ni po čemu izuzetan imućni pariški snob s manjom ili većom inklinacijom ka literaturi. On se, međutim, spremao za veliki književni pothvat: osmodijelnu romanesknu sagu U traganju za izgubljenim vremenom. Godine 1911. prvi dio (Put k Swannu) bio je spreman za objavljivanje, no izdavači ga listom odbijaju. Ova će knjiga izići tek dvije godine kasnije, i to o autorovom osobnom trošku.

Uslijedio je Prvi svjetski rat, tokom kojeg Proust piše, no ne objavljuje. Poslije rata, međutim, tj. 1919. godine, tiskat će se drugi dio ciklusa - U sjeni procvalih djevojaka. Nagrada Goncourt Proustu napokon donosi zasluženu slavu i satisfakciju.

Posljednje tri godine života Proust će se boriti sa smrću i pisati. Prije nego umre, stići će objaviti Vojvotkinju de Guermantes i dva sveska Sodome i Gomore. Proust je umro od pneumonije osamnaestog novembra 1922. godine, a u narednih će pet godina biti objavljeni i Zatočenica, Bjegunica te Pronađeno vrijeme.

Madeleine "I tako uskoro mahinalno prinesoh usnama šalicu čaja, u koji sam stavio komadić madeleine da se razmekša. Bio sam utučen i iznemogao od tog turobnog jutra i perspektive žalosne budućnosti. Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uživanje koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo čime oko mene, ali mu nisam znao uzroka. (…)"

Ovih nekoliko rečenica samo su djelić ključnog pasusa s početka ogromnog Proustovog traganja, kad pripovjedača okus madeleine vraća u djetinjstvo, u nedjeljna jutra kad bi mu isti takav kolač davala tetka Leonie. Ono što je taj pasus za Combray - to je Combray za cjelokupni ciklus La recherche du temps perdu.

Lijepo je to opisala Ingrid Šafranek: "Combray je prvi dio ciklusa i posebno je važan zbog svog ključnog značenja u ekonomiji cjelokupnog djela: tu je izvorište u kronologiji pričanja ali i konačni cilj stvaralačkog napora sjećanja. Combray utjelovljuje u romanu početak i kraj velikog traganja za značenjem znakova iz stvarnosti. (…) Tako se tu već nalaze sve prustovske teme u začetku i pojavljuju se najvažniji likovi romana u svom prvom i najistinskijem vidu, u svojoj 'etimologiji'."

I zbilja - ako čitav ovaj grandiozni ciklus ima neku summu, to može biti samo Combray. Combray je tiha i uredna slika idile, Combray je - kako kaže Krleža u svom eseju o Proustu, eseju koji, bez pretjerivanja, spada među najbolje eseje o Proustu uopće - "provincijalni gradić sa svojom ulicom svetog Jakoba, gdje prozori gledaju na 'Veliku livadu', gdje na šarenim staklima crkvenim kleči sveti Ljudevit u oklopu, maleni provincijalni gradić s dijalozima tetaka i sluškinja". Taj je Combray ishodište Proustove geografije sjećanja.

Pseudomemoari Proustova homoseksualnost, salonski snobizam i snažna vezanost za majku, u posljednje su vrijeme predmet pažnje teoretičara raznih fela. Takvi su skloni Proustovo djelo čitati isključivo u kontekstu podmuklog delovanja biografije.

Ne treba, međutim, zaboraviti da je upravo Marcel Proust autor čuvenog eseja Protiv Sainte-Beuvea, u kojem se suprotstavlja biografskoj pomami, odnosno Sainte-Beuveovoj tezi da se književnost ne razlikuje od autora, da je nedjeljiva od autora. Kundera drži da je taj esej od temeljne važnosti.

Knjiga je, veli Proust, proizvod drugog ja; zato i Proustov ciklus ne treba čitati kao memoare, nego kao pseudomemoare. A ta golema Proustova pseudomemoarska saga analizira - kako reče Krleža u već spomenutom eseju - "čitav kompleks života, od djetinjstva do smirene i tihe zrelosti gledanja". Njegov lirski introspektivni stil mnogi su autorovi suvremenici smatrali dosadnim, no senzibilniji su čitatelji odmah osjetili hipnotizirajuću moć precizne a opet sfumatozne Proustove proze.

Onaj koga Combray opčini najčešće će nastaviti čitanje dok ne iščita cijelu knjigu Proustovog života. Radnja ove sage odmotava se sporo kao klupko, ali šarenilo toga klupka je nešto što zaista fascinira. Kao što svu raskoš boja listopadne šume u jesen osjećamo tek kad joj se jako približimo, tako se i čari Proustove do kraja otkrivaju tek pažljivim prepuštanjem njegovoj sagi. A svu će pažnju Proust višestruko vratiti. Čitati U traganju za izgubljenim vremenom nikad nije gubljenje vremena!