Ibrica Jusić
Sto godina mi je tek!

Dubrovački kantautor Ibrica Jusić pre dve godine objavio je album „Amanet“ na kome je u šansonjerskom maniru obradio dvanaest starih sevdalinki i tako izbegao da u muzičkoj istoriji ostane zapamćen samo kao romantični vagabund- šansonjer sa gitarom i psom.

Baš kao što se u Dubrovniku trenutno rekonstruiše ka prvobitnom izgledu ulica koja vodi od Ploča do Straduna, pa i čuvene Skaline na kojima je, uz prebiranje žica, glasom punim treptaja emocije započeo svoj trubadurski život, tako Ibrica Jusić priklonom ka hercegovačkom etnu popločava i čini dugovečnijim put svoje karijere uglačanim kamenom muzičkog nasleđa.

Povodom turneje po Srbiji koju 2. decembra započinje koncertom u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, nastavlja sutradan u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu, pa onda koncertima u Čačku (6. decembar) i Kruševcu (9. decembar), uspeli smo da se čujemo sa njim u dubrovačkom predahu između bosanske turneje i turneje po Srbiji.
- Najsretniji sam čovijek na svijetu što sam se rodio u jednom takvom gradu kakav je Dubrovnik, gdje smo odrastali uz italijansku kanconu i operu, uz „klasiku“. Ali,

s obzirom na naše familijarno, mostarsko, odnosno hercegovačko porijeklo, u našoj kući se njegovao i sevdah. Koliko god sam odrastao uz Karuza toliko su u mom djetinjstvu bili prisutni i Himzo Polovina, Nada Mamula, Zehra Dejović ili Zaim Imamović - kaže u ekskluzivnom intervju za „Blic“ Ibrica Jusić.
Do muzičke prekretnice u vašoj karijeri došlo je pre dve godine, sa albumom „Amanet“!

- Cili sam život želio napravit jedan takav album obrada dobrih, starih, sevdalinki. Prvi put sam pokušao koketirati sa etnom za sedamdeseti rođendan moje majke Emine, pokoj joj duši, albumom ljubavne poezije pod nazivom „Emina“. U poslednjih petnaestak godina svijet je zahvaljujući informatici postao urbano selo pa je u glazbi etno došao „u đir“, postao „in“, posebno nakon što su rokeri Pejdž i Plant napravili obrade svojih kompozicija u formaciji sa arapskim muzičkim skupinama i simfoničarima londonske Opere. Od dvehiljadite radio sam na albumu i pre dve godine otišao u izdavačku kuću „Densing ber“. Morao sam preslušat preko šeststo sevdalinki da bih napravio dobar izbor, ajmo reć, klasike.
Pre dvadesetak dana vratili ste se iz Osla, sa tamošnjeg „Vorld mjuzik festivala“ - kako je prošla šansona sa udahnutim sevdahom?

Zapravo je prva velika pozitivna posledica albuma „Amanet“ bio poziv na Montroj džez festival prošle godine. Imao sam solistički koncert u „Grand hotelu Palas“ iz devetnaestog stoljeća, a zatim je došao i poziv iz Osla. Na festivalu su nastupali i Sezarija Evora, Čab Kaled i Suad Masi. Sve se dešavalo na sedam pozornica, a moj stejdž bio je u napuštenoj protestantskoj crkvi, sada koncertnoj dvorani „Jakob“. Došlo je preko tisuću ljudi, od toga skoro pola naših, bosanaca i hercegovaca koji su, nažalost, u izbjeglištvu.
Ovu godinu obeležio je i vaš nastup na otvaranju rekonstruisanog Starog mosta u Mostaru!

- Mostar mi znači isto koliko i Dubrovnik. Nikad se nisam mogao pomirit da mi neko Stradun dijeli na lijevu i desnu stranu pa tako isto nisam mogao prihvatit da mi se moj Mostar dijeli. Kad je prije čertnaest godina most srušen, mislio sam da sanjam ružan san, ali sam onda sljedećih godina sanjao kako je obnovljen, kako opet spaja svijetove, kulture i ljude. Šef dirigent Sarejvske opere gospodin Nuhanović napravio je klasičan aranžman za „Eminu“ tako da je to bilo prvi put da sam je pjevao uz simfonijski orkestar. Tom prigodom sam održao dva lijepa koncerta - na Skalinama blizu mosta, i još jedan na Musali, gdje je bilo šest-sedam tisuća ljudi.
Sa kakvim emocijama sada dolazite u Srbiju, budući da ste nakon četrnaest godina prošle sezone već nastupali ovde?

- Dolazim kao da dolazim kod svojih starih prijatelja. Kad cijelog života radite lijepe stvari, pjevate o ljubavi, iza sebe ostavljate pozitivni trag. Prošle godine sam bio lijepo dočekan, imao sam osjećaj da je vrijeme stalo, da je nakon četrnaest godina stavljen zarez i da se uzajamna ljubav nastavlja - samo što smo stariji. Dolazim zaista sa veseljem.
Neposredno pre jačeg posvećenja etnu, uradili ste i jedan album obrada kompozicija Leonarada Koena, da li ćete na koncertima u Srbiji izvoditi i te numere?

- Da, radio sam taj tribjut Koenu, jednom od mojih „idola“, sa čijom sam se glazbom susreo 1971. u Parizu. Onda mi je prva djevojka koju sam tamo upoznao, moja velika ljubav, Francusknja Izabel kao prvi poklon namenila Koenovu ploču. Stihove za album Koenovih obrada izvrsno je prepjevao gospodin Depolo. Cijelu ovu godinu nastupam pod sloganom „Sto godina mi je tek“, dakle šezdeset godina života i četrdeset godina karijere pa će i program biti tako koncipiran - od samih početaka na dubrovačkim Skalinima na kojima sam ove godine nastupao četrdeseti put za redom do kompozicija mojih idola Arsena, Modunja i Koena. Biće zastupljen i moj tzv. francuski period, songovi koje sam pravio za predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama i - naravno - sevdah.
Da li vaš pas Arčibald i dalje „nastupa“ sa vama?

On je moja „bolja polovica“, što bi rekli, i sigurno i on dolazi.