Smashing pumpkins!


Jedan od najboljih romana ex-Jugoslavije, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, i trideset pet godina nakon svoga objavljivanja jednako je fascinantan, a u izmijenjenome kontekstu dobiva i nova značenja


Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve, Plato, Beograd, 2001.


Đorđe Matić

Prošlo je trideset i pet godina, od kada je vruće 1968. objavljen Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića (1930.), vjerojatno najbolji (tada) domaći poslijeratni kratki roman. Noveleta o beogradskom (dušanovačkom) boksaču Ljubi Šampionu (zvanom i Ljuba Vrapče), pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga: istovremeno roman o emigraciji, nostalgiji, politički roman, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu...
Na svega stotinjak stranica Mihailović je kroz usta svog lika, neumivenim i direktnim govornim jezikom, kakav nema paralele u književnostima na ovome prostoru, ispričao tragediju glavnog junaka i jednog vremena, a svojim preštedljivim, "nevidljivim" stilom, u hodu inovirao čitav jugoslavenski roman te u konzekvenci i jugoslavensku poslijeratnu literaturu.

Prirodno, ubrzo je od teksta napravljena drama čije izvođenje u JDP-u 1968., u režiji Bore Draškovića, i uskoro zabrana s doslovno najvišeg mjesta spadaju među najpoznatije kultur-političke kontroverze u SFRJ.



Ulični sleng

Rastući u kulturi koja je, posebno u literaturi, imala fundamentalni problem dijaloga i "tona", manje ili više, ali uvijek artificijelnog, kad sam prvi put u adolescenciji, nespreman, čitao ovaj roman, razlozi zbog kojih je bio tako slavan - politika, zabranjene teme, Goli Otok - ništa mi to sve skupa nije predstavljalo. Bio sam fasciniran jezikom knjige: Ljuba govori jednom "arhaičnom", godinama u inozemstvu prezerviranom varijantom beogradskog uličnog slenga, a Mihailovićeva je umjetnost bila da tim "ograničenim" i reduciranim leksikom i govorom uspije ne samo ispričati priču nego i ocrtati najfinije detalje i stanja, kao i atmosferu - kako u monološkim dijelovima u kojima se narator obraća nevidljivom sugovorniku (formalno pitanje - kome govori Ljuba - namjerno je ostavljeno otvorenim) tako i u dijalozima, tom paradnom konju novije srpske književnosti.
Kad smo kod uličnog slenga - Mihailović je bio svjestan poetičke vrijednosti psovke, da tako kažemo. U vrijeme kad smo morali čitati kanonske knjige u kojima lik umire od tuberkuloze na sto šezdeset strana (Prele o Čarobnoj gori) ili, pak, domaće romane gdje likovi pisaca koji su koliko jučer došli s kamena, govore kao švedski profesori - Mihailovićevi likovi izgovarali su rečenice tipa: Majke vam ga lopovske ili Jeste - do moga.

A tek one "rupe" - cezure, naglašene pauze, izostavljanja, tišine između likova, pravljenja značenjskih rupa koje bi onda čitalačka senzibiliziranost "punila"... Eric Clapton slavno je rekao da je odlika dobroga gitarista ne ono što odsvira nego što - izostavi, a to bi moglo poslužiti i kao opis glavnih Mihailovićevih pripovjedačkih strategija. Da ne govorim koliko je impresioniralo - a kako je tek teško bilo napisati - što je u pitanju bio roman gdje samo jedan narativni glas vodi čitavu stvar, a da pažnja ne padne ni na tren - to je također bio razlog zašto su se neki od nas divili ovom piscu (podvig će Mihailović ponoviti u mnogo duljem romanu Petrijin venac).

I nisam bio sam - mnogi su voljeli ovu knjigu, iz sličnih razloga - s njom se lako komuniciralo, ali bi pri ponovnom čitanju i te kako izlazile nove i nove razine značenja, skrivene poruke, nove potvrde piščeve stilske ekonomije, neki detalj koji se nije primjećivao odmah, uglavljen negdje u tekstu.



Ne, neću se vratiti

Nakon što je došao ovaj naš udes, čitao sam Tikve, godinama poslije - malo se i bojao ponovnog susreta s knjigom, strahujući da je njezin nekadašnji sjaj izblijedio kao i kod mnogih drugih stvari. Čekalo me iznenađenje - ne samo da nije bila manje fascinantna nego je dobila nova i nepredviđena značenja, novi kontekst. Čitajući je nakon svega, u emigraciji i u drukčijem vremenu - prvo je poglavlje, već od prve rečenice (Ne, neću se vratiti), imalo drugu težinu - identificirao sam se s njom kao rijetko s čime u literaturi.
To nije bilo jedino iznenađenje: malo poslije, čitajući je po ne znam koji put, došao sam do zadnje stranice i pročitavši sâm kraj ostao frapiran. Kako je moguće da ga ranije nisam primijetio? Kako mi ranije nije upao u oči ovaj profetski završni paragraf? Možda tada još nismo bili spremni, možda nije bilo vrijeme pa smo prolazili "pored" njega, ili ga podsvjesno preskakali...? Sad je kasno da se dozna.

Da pisac i njegovo djelo nisu jedna te ista stvar i da djelo može itekako biti pametnije od svog autora, pokazao je afterlife romana u devedesetima.

Strašna, antihumana ideološka pozicija njezina autora kojom on ovih godina, kroz svoje zadnje knjige i u intervjuima, nastavlja ponižavati dio svojih (bivših) čitatelja, osvetila mu se nepredvidljivim kulturnim ringišpilom - oni u koje se autor kune, nacionalisti, ne čitaju ga i uglavnom ignoriraju, a obožavatelji ovog romana bili su upravo oni na suprotnoj strani, anacionalni i (kako Nenad Veličković kaže) jugo-futuristi - Kiš ga je strašno volio, a Džoni Štulić rekao je mojoj prijateljici: Kod nas ima jedan jedini dobar roman - Kad su cvetale tikve.

Prošle godine bio sam nakon više od deset godina u Beogradu. Dok smo se u taksiju vozili autocestom, prijatelj mi u jednom trenutku reče: Vidiš ovaj kraj, tu desno - to je Dušanovac.

Prvi put u prilici da vidim naselje iz kultne knjige pokušao sam nabrzinu, u vožnji, vidjeti što više. Ništa nije izgledalo onako kao u romanu - brdo koje se spuštalo prema cesti bilo je pokriveno neboderima, a samo na trenutke vidjeli su se dušanovački kućerci - oni isti o kojima sam čitao toliko puta. Bilo je tu neke simbolike: male, krhke nastambe duše, pokrivene tvrdim neprobojnim betonom ideologije i staračke hladnoće.