Vedrana Rudan, književnica
“Status žena određuje međunožje, a ne državna granica”
Vedrana Rudan je svojim knjigama, ali podjednako i svojim javnim istupima šokirala i podijelila Hrvatsku javnost. Jedni je obožavaju i hvale, drugi bespoštedno kritikuju i osporavaju.

Piše oštro, beskompromisno, žestoko, vulgarnost joj pogrešno pripisuju, jer je ona koristi samo kao sredstvo, oružje za obračun sa licemjerstvom, lopovlukom, nasiljem, nepravdom i svom ostalom nepodopštinom koja se od rata naovamo namnož ila.

Obje njene knjige “Uho, grlo, nož” i “Ljubav na posljednji pogled” postale su pravi hit među čitaocima sa prostora ex- YU, pa i mnogo šire (njena prva knjiga je doživjela nekoliko izdanja i više prevoda).

Hrvatska književna kritika joj nije toliko naklonjena kao čitaoci, pa su njene knjige etiketirali kao bezvrijedne, vulgarne, šund literaturu i sl.

Ona ignoriše ove “napade”, živi povučeno, uređuje kuću i uživa... Kaže da bi rado popila kafu uz obalu Vrbasa tako da je uskoro možemo očekivati i u Banjoj Luci...

”Kad ljudi govore o davljenju Židova u gasnim komorama, vješanju Srba na vrbe i pravljenju salata od Hrvata, uvijek kažu - takvo je vrijeme bilo. A kad takvo jedno vrijeme prođe, dođe drugo vrijeme.” Ovako počinje jedan Vaš novinski tekst. Kakvo je danas vrijeme u Hrvatskoj?

RUDAN: U Hrvatskoj je drugo, drugačije, novo vrijeme. Na hrvatskim vrbama ne vise Srbi, a od Hrvata salatu rade međunarodne multinacionalne kompanije i domaći lopovi.

Vaša prva knjiga “Uho, grlo, nož” ima srpsku, hrvatsku (da li i bosansku?) scensku adaptaciju, kojom ste Vi najzadovoljniji...

RUDAN: Moja prva knjiga ima samo srpsku i hrvatsku scensku adaptaciju. U Beogradu Tonku igra fenomenalna Jelisaveta-Seka Sabljić u Ateljeu 212, u Hrvatskoj u Teatru l01 dva fantastična glumca Božidar Orešković i Duško Goić, u zagrebačkom teatru Rugantino Tonka Babić je Gordana Gadžić. Veliki glumci igraju moju Tonku i ja se nikako ne mogu odlučiti koja mi je Tonka najdraža. A da mi jedna i jest najdraža ne bih vam rekla.

“Uho, grlo, nož” po čitanosti, burnim reakcijama, ali i brojnim scenskim izvedbama pomalo podsjeća na knjigu “Vaginini monolozi” Eve Ensler. Vaše junakinje za razliku od onih Enslerinih pored suočavanja sa svojom ženskom prirodom imaju i bolnijih suočavanja: biti Srpkinja u Hrvatskoj, preživljavati u društvenim prilikama kakve je ratno i poslijeratno okruženje nametnulo, obesmišljenost, strah, žig žrtve, nasilje. Čini se da bi “vaginini monolozi” u hrvatskoj (srpskoj ili bosanskoj) varijanti bili mnogo kompleksniji...

RUDAN: Prvi put netko moju knjigu uspoređuje sa “Vagininim monolozima”. Svakome dajem pravo da o mojim knjigama misli što ga volja, u ovom slučaju dajem sebi pravo da vašu usporedbu doživim kao uvredu. “Vaginine monologe” držim vulgarnim, američkim smećem, projektom kojim je autorica pokušala dignuti lovu. Cijenim i njen trud i financijski rezultat, a knjiga je pravo sranje.

Kako Vam je uspjelo sa prvom knjigom dići toliku prašinu?

RUDAN: Prašinu uvijek dignu djela koja dolaze iz budućnosti. Moja knjiga govori jezikom modernog čovjeka. Raduje me što je izdana ili će se izdati u Americi, Poljskoj, Sloveniji, Makedoniji, Mađarskoj, Njema-čkoj, možda i u Francuskoj... Drago mi je da su moji junaci građani svijeta. Hrvatska književna kritika “Uho, grlo, nož” nije prepoznalo kao djelo vrijedno spomena. To me iskreno raduje. Nadam se da neću doživjeti dan kad će hrvatski kritičari o meni napisati jednu lijepu riječ. Ako to dočekam, prestat ću pisati isti čas.

Opaka baba, vještica, histerična, isfrustrirana, klimakterična ludača, žena sa mudima, itd. Spisak je povelik. Reakcije na Vedranu Rudan uglavnom su žestoke i one pozitivne i negativne. U Hrvatskoj se mogu čuti komentari da ste zalutali u književnost, da su vaše knjige (sa “tolikom vulgarnošću”) primjerenije srpskom trži-štu. Otkud toliko licemjerje i gnušanje tzv. kulturne javnosti?

RUDAN: Ne znam ništa o “hrvatskoj kulturnoj javnosti”. Živim povučeno, u prekrasnoj kući, sa mužem i mačkom Petrom Krešimirom, pišem kolumnu za tjednik “Nacional”, imam prijatelje koji me vole, uspje-šnu, odraslu djecu... “Hrvatska kulturna javnost” za mene ne postoji.

Tonka je toliko autentična i “živa” da Vas i čitaoci i mediji na neki način poistovjeć uju sa njom. A, kako zapravo stvari stoje sa Vama i Tonkom? Koja od Vas dvije više psuje?

RUDAN: Tonka i ja nismo baš jako sli-čne. Moji likovi psuju, ja vrlo rijetko. Moji su likovi autsajderi, nesretna bića opsjednuta potrebom da negdje nađu dobra čovjeka. Ja ga ne tražim. Znam, što bi rekla pokojna Flannery: “Teško je naći dobra čovjeka”.

Šta Vas najviše ljuti u Hrvatskoj?

RUDAN: Prestara sam da bih se jako ljutila. Shvatila sam da nam se dogodio rat da bi naši ratni profiteri, ubojice, popovi i političari prodali Hrvatsku strancima i dio cijene strpali u svoj džep. Kad čovjek shvati da će dovijeka živjeti u lopovskoj zemlji skuži da je ljutnja besmislena. Ili plivaj ili se utopi.

Žene i muškarci i Srbi i Hrvati... Ove relacije se na karakterističan način reflektuju na oba Vaša romana. Pa kome je u Hrvatskoj teže: Srbima ili ženama?

RUDAN: Dobro pitanje. Vidi se da ste strankinja koja baš i ne prati što se u Hrvatskoj dešava. U Hrvatskoj više Srba nema, bar ne postoje kao faktor koji bi bilo koga mogao uznemiriti. Dakle, hrvatskim ženama je teže. Ipak, ne bi ih trebalo uspoređivati sa Srbima. Mislim da nam je teško zato što smo žene, da nam je onako kako bi nam bilo bilo gdje na Kugli. Naš ljudski i društveni status određuje naše međunožje, a ne državna granica.

Kako komentariše izjavu Apostolskog nuncija iz Vatikana Javiera Lozana (“ Jutarnji list”, 28.7.2004.) koji je prilikom posjete Hrvatskoj zapazio kako mu “nije poznata nijedna druga zemlja u kojoj javnost sluša Crkvu kao u Hrvatskoj, pa čak i u pogledu socijalnih pitanja. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Hrvatska danas najkatoličkija zemlja u Evropi”. Slažete li se s njim i šta to uopšte znači za Hrvatsku i njene građane?

RUDAN: Hrvatska samo izgleda kao najkatoličkija zemlja u Evropi. Kardinal Bozanić o svemu ima svoje mišljenje, o pijancima koji vikendom voze, o marketima koji ne bi smjeli raditi nedjeljom, o abortusu, padu nataliteta...Hrvatski svećenici se često ukazuju na televiziji ili u novinama. Ipak, mislim da su ih građani prozreli i da u njima vide ono što hrvatski katolički svećenici zaista i jesu, lažljivi licemjeri kojima je na duši jedino moć i lova.

Poslije dvije ovako šokantne knjige (“Uho, grlo, nož” i “Ljubav na posljednji pogled”) šta možemo u budućnosti očekivati od Vas?

RUDAN: Moj život nije ispunjavanje bilo čijih očekivanja. Ako mi se bude pisalo, napisat ću četvrtu knjigu, za mjesec ili dva izlazi mi treća. Ako mi se ne bude pisalo, sjest ću na terasu i gledati u šarene begonije. Trenutno uređujem kuću i usklađujem boje. Tamnoplava kuhinja, crvena kožna fotelja, slike, slike, slike... Muče me zavjese. Imate li neku ideju?

Razgovarala: Tanja STUPAR-TRIFUNOVIĆ