Mudri grof iz Jasne Poljane

Lav Nikolajevič Tolstoj je nesumnjivo jedna od najgrandioznijih figura cjelokupne ruske kulture i književnosti. Njegovi gigantski romani Rat i mir, Ana Karenjina i Uskrsnuće odavno su paradigme književne vrijednosti. Neka obimom manja njegova djela nisu, međutim, ništa slabija



Lav Nikolajevič Tolstoj je jedan od onih rijetkih pisaca koji obilježavaju cijele epohe
Fjodor Mihajlovič Dostojevski i Lav Nikolajevič Tolstoj su, po svoj prilici, najslavnija dva strana pisca na cijelom području nekadašnje SFRJ. Za ogromnu većinu običnog svijeta bolje književnosti od ruskih klasika nit' je bilo nit' će biti, a dvije ruske književne ikone upravo su Dostojevski i Tolstoj.

Tolstojevski iz malograđanskih fantazmi štampan je u luksuznim kompletima i kupovan na metre. Ima nešto, međutim, u tom rutinskom sparivanju ove dvojice pisaca. Oni su, naime, u devetnaestostoljetnoj ruskoj literaturi predstavljali suprotne polove, kakvi su u antici bili Platon i Aristotel, u Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata Camus i Sartre, u Jugoslaviji u isto to vrijeme Andrić i Krleža, u poljskoj emigrantskoj književnosti Milosz i Gombrowicz, a u Argentini, recimo, Borges i Sabato.

Jasna Poljana - Astapovo Životni put Lava Nikolajeviča Tolstoja dobro je poznat. Rođen je dvadeset i osmog augusta 1828. godine u Tulskoj guberniji, na imanju Jasna Poljana. Mladost mu se sastojala od tipičnog avanturističkog inventara onodobnih ruskih aristokrata. Bilo je svega u toj burnoj mladosti: kocke, pića, žena, dugova, veneričnih bolesti, putešestvija. Tolstoj je studirao pravo, no nikada nije diplomirao.

Dio Tolstojeve mladosti obilježila je, međutim, i služba u vojsci, tačnije u artiljerijskoj regimenti na Kavkazu. Ipak, već u trećoj deceniji života naslućuje se veliki pisac. Od svoje dvadeset i četvrte pa do dvadeset i devete godine Tolstoj je objavio knjige svoje autobiografske trilogije: Djetinjstvo (1852.), Dječaštvo (1854.) i Mladost (1857.). Osim ove trilogije Tolstoj je tih godina tiskao i Sevastopoljske pripovijesti.

Prije svog tridesetog rođendana on će također dio života provesti i u zapadnoj Evropi - u Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, a po povratku u Rusiju vraća se u Jasnu Poljanu. Godine 1862. Tolstoj će oženiti Sofiju Andrejevnu Bersovu, a ova će mu tokom njihovog dugog braka izroditi čak trinaestoro djece i nadživjeti ga za devet godina.

Tolstojeva je supruga, inače, bila mlađa od njega čak šesnaest godina, tj. u vrijeme vjenčanja imala je jedva osamnaest godina, dok je Tolstoj imao trideset i četiri. Živeći povučeno u Jasnoj Poljani, Tolstoj je mnogo pisao. Najpoznatija njegova djela su tri grandiozna romana: Rat i mir, Ana Karenjina te Uskrsnuće. Ne treba, međutim, zaboraviti da je uz književnu slavu Tolstoj krajem devetnaestog vijeka postao i svojevrsna moralna ikona.

Početkom dvadesetog stoljeća Tolstoj je zapravo više i bio prepoznat kao mudrac i moralista nego kao pisac. Prosvjetiteljstvo, borba za prava obespravljenih i asketizam uzdigli su Tolstoja u simboličnu figuru slavnu u cijelom svijetu. Njegovo zalaganje za izvorno evanđelsko kršćanstvo učinilo je da ga Ruska pravoslavna crkva izopći 1901. godine.

Te iste godine prvi put je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, koju je - po općem mišljenju - trebao dobiti upravo Tolstoj. Laureat je, međutim, postao francuski pjesnik kojeg danas malo ko pamti: Sully-Prudhomme. Dvadesetog novembra 1910. godine Lav Nikolajevič Tolstoj je umro posve sam na maloj željezničkoj stanici Astapovo. Sahranjen je u Jasnoj Poljani.

Čečenija Svjetske agencije izvijestile su nedavno kako je Ana Karenjina u Americi ove godine postala bestseller nakon što ju je Oprah proglasila jednom od najljepših ljubavnih priča svih vremena. Nije to, međutim, jedino Tolstojevo djelo koje u posljednje vrijeme privlači najširu pažnju. U Engleskoj je prošle godine publiciran prevod Hadži-Murata iz pera Hugha Aplina, a najugledniji tamošnji mediji se natječu u hvalospjevima.

Nicholas Lezard je, recimo, u Guardianu objavio tekst u kojem veli kako je upravo Haži-Murat najbolji dokaz činjenice da je prava književnost uvijek aktualna. Općenito se u najnovijoj engleskoj recepciji ove knjige ističe njezina skoro nevjerovatna aktualnost u kontekstu suvremenih događanja. Priča o proslavljenom čečenskom gerilcu, strahu i trepetu carske ruske armije sredinom devetnaestog vijeka, nije danas interesantna samo na fonu ovovremenih rusko-čečenskih sukoba.

Lezard zapravo više ističe "globalniji" kontrast između Čečena kao pobožnih i asketski nastrojenih muslimana i moralne slabosti Rusa u Tolstojevom Haži-Muratu. Možda i najfascinantnija stvar u ovom djelu, jednom od posljednjih Tolstojevih djela, jest način na koji pisac opisuje svog glavnog junaka. On slika Hadži-Murata, gerilca i pobunjenika, s velikim poštovanjem i nježnošću, dok je ruski car prikazan ne odveć laskavo.

Ruski voz Kreutzerova sonata (prvotno objavljena 1891. godine), uz Smrt Ivana Iljiča, najslavnije je Tolstojevo kraće prozno djelo. Ova je kratkoća, naravno, relativna i odnosi se zapravo na poređenje sa Ratom i mirom, Anom Karenjinom ili Uskrsnućem. Dvije spomenute priče su zapravo pripovijesti, a danas bi ih vjerovatno prozvali kratkim romanima. Kreutzerova sonata je jedno od onih djela koja nam o duhu vremena govore više negoli stotine historijskih studija i monografija.

Uz Gospođicu Elzu Arthura Schnitzlera te neke stranice koje je ispisao Otto Weinenger, upravo je Kreutzerova sonata ponajbolji primjer devetnaestovjekovnog stava spram seksualnosti. Priča o - što bi rekla Patricia Highsmith - strancima iz voza, o ispovijedi uz jaki ruski čaj, gdje jedan saputnik drugome priča kako je i zašto ubio svoju ženu, pisana je pod jakim utjecajem Schopenhauerove filozofije.

Milan Kundera je u romanu Besmrtnost ustvrdio kako dvadeseto stoljeće pojmu ljubavi nije dalo nikakav novi sadržaj. On kaže da je i poslije takozvane seksualne revolucije pojam evropske ljubavi ostao ukorijenjen na ekstrakoitalnom tlu. U tom bi se smislu i u Kreutzerovoj sonati (na ponešto drukčiji način nego u Hadži-Muratu) moglo pronaći mnogo toga aktualnog. Sa feminističke tačke gledišta može biti inspirativan način na koji ovu priču čita Andrea Dworkin u svojoj knjizi Intercourse.

Tolstoj je jedan od onih rijetkih pisaca koji obilježavaju cijele epohe. Teško je i nabrojati sve književne velikane na koje je Tolstoj utjecao. James Joyce, recimo, za kojeg bi mnogi mislili da nema ništa zajedničko s Tolstojem, rekao je kako je Tolstojeva priča Koliko zemlje treba čovjeku najbolja literatura otkako postoji svijet.

Kažu da je u Staljinovo vrijeme jedan aparatčik, funkcioner Društva pisaca, želio ilustrirati kulturnu superiornost socijalističke Rusije nad onom iz vremena carstva kazavši kako je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Tulskoj guberniji živio samo jedan pisac, a da ih je pola vijeka kasnije čak tri stotine. Onaj jedan je, međutim, bio Tolstoj, a ovih tristo su zaboravljeni.