ko je ovdje lud?!?!
30.01.2006., ponedjeljak
ajd da nesto naserem
|
eto htio bi dati samo nekoliko najava za koncerte, imam jebene ispite pa nemam nit vremena nit volje previse srat po tom blogu(iako spremam post koji bi trebo bit objavljen za 3-4 dana...tj. ovaj tjedan,pa eto ak ce te imat volje i vremena, posjetite) najave: (izvuko sam neke zanimljive koncerte koji nam sljede): 4.2.2006 @ BOOGALOO- BRAIN HOLIDAYS sviraju Bob Marley-a(da, zaista, sviraju..hmm, iako nisam neki obozavatelj Brain Holidays-a, tj. uzasni su mi, opet zbog atmosfere , i "OSJECAJA LJUBAVI" se isplati otic...hehe kak sam nasro...upad je 35 u predprodaji) 13.2.2006. @ TVORNICA KULTURE- THE BLOODHOUND GANG (da, totalno smjesna ekipa i smjesna muzika (iako im je rok trajnja odavno isteko, ko i vecini MTV bendova),opet bi se isplatilo otic, al tu se pojavljuje problem-a to je karta koja kosta 200kn!!! 16.2.2006. @ GALERIJA SC- BILK (zagrebacki "demo" bend..moglo ih se svuda cut...ak ih niste nikad slusali, otidjite poslusat(ak vam valjaju Antenat, Bilk ce vam isto bit dobri...upad je 20kn) ---KONCERT MJESECA----18.2.2006 @ BOOGALOO- RAMBO AMADEUS & Mutant Dance Quartet (da da, po meni definitivno koncert mjeseca, "galakticki imperator"(kako se naziva) dolazi u Zagreb--->ovo nemojte propustit nit za zivu glavu!!!ipad ce biti vjerojatno oko 40-50kn...jos ne zna, ali vjerujte obavjestit cu vas cim saznam) ----KONCERT MJESECA 2----23.2.2006. @ DOM SPORTOVA- THE BEAT FLEET (mislim da tu ne trebam puno pisat...TBF je TBF..ne zna se kolko ce bit karta) 25.2.2006. @ KSET- DUBIOZA KOLEKTIV feat. JABBATON(ak volite slusat dub, drum n' bass, pusit travu, ovo ce vam bit jebeno.upad je 35kn) ................... 3.3.2006. @ MOCVARA- SOULFLY (prejeben bend, oni koji su ga slusali znaju kaj je i doci ce, oni koji ga nisu slusali-NIT NEBUTE jer je upad 130kn, a tolko ziher nebute odvojili za nekaj kaj ne znate kaj je) pozdrav ljudi!budite dobri |
25.01.2006., srijeda
pLjUgIcA
eto samo da se javim ljudima koji citaju moj blog...sa ce sa ce jos malo pa ce bit post, treba mi jos samo truncica inspiracije...hmmm daaaa...a to cu pokusat pronac u svojim vitaminimaaaaaaaaa !:-P pozdrav sve vas jako jako jako jako volim....citam ose |
19.01.2006., četvrtak
P I N K F L O Y D
Eto, morat cu jos malo ostat na glazbi, i napisat nest o (po meni najboljem bendu ikad)- PINK FLOYD-u....bendu koji su također eksperimntirali glazbom u kasnim 60-tima, 70-ima,pa i 80-ima. Posto sam imao prilike preslusati sve sto su PINK FLOYD ikada izdali, najvise me se dojmio njihov rad sa SYD BARRETT-om (prvim pjevacem Pink Floyd-a koji je pjevao na prvom albumu («Piper at Hhe Gates of Dawn»), ali imao je i i daljnji utjecaj na rad Pink Floyd-a....eto pokusao sam napravit sazetak od bogate povijesti Pink Floyd-a, najjaceg psy-rock benda ikad: Pink Floyd Priča o slavnoj londonskoj 'psihodeličnoj' četvorci započinje 1965. kada su se u prvotnom sastavu okupili Syd Barrett (Roger Keith Barrett) na gitari, Roger Waters (Georg Roger Waters) na basu, Nick Mason (Nicholas Berkeley Mason) za bubnjevima te Rick Wright (Rihard William Wright) za klavijaturama. Syd Barret rođen je u Cambridgeu 1946. godine gdje je pohađao Cambridge High School For Boys zajedno s Watersom i Gilmourom. Nakon 'sudbonosnog' odlaska Roger Watersa na studij arhitekture u London i upoznavanja s rođenim Londončanima, Nick Masonom i Rick Wrightom, dolazi do formiranja benda Sigma 6. Bend nije polučio nikakav uspjeh, a uspjeha nije bilo ni nakon što su nekoliko puta mijenjali ime do konačnog, u tom sastavu, naziva Abadasi. U grupi Abadasi je uz Writea, Watersa i Masona bila i Juliette Gale, vokal, kasnije zena Rihard Writea. Naravno da se ni u tom sastavu nisu održali, te su u tko zna kojem pokušaju formiranja benda, a uz pomoć Watersovog starog kolege Syd Barretta koji se na njegov poziv pridružio bendu, formirali The Pink Floyd Sound. Ime bendu je nadjenuo Syd Barret prema ploči dva bluesera Pink Andersona i Floyd Councila. Kao i znatan broj bendova '60-ih godina i Floydi su svoje prve nastupe imali u poznatom Marquee klubu. Prvi koncert održali su početkom 1966. godine i nakon vrlo kratkog vremena stekli su znatan broj obožavatelja zahvaljujući svom specifičnom zvuku. Jedni su od pionira londonske underground scene čiji su i bili najznačajniji predstavnici, te su također jedan od prvih bendova koji se koristio light showom na svojim koncertima. Nakon početnih nastupa u Marquee klubu zaredali su koncerti diljem Londona, od kojih treba svakako izdvojiti nastup u Roundhouseu pred 2000 ljudi na promociji prvog underground časopisa u Europi te koncert u londonskom Royal Albert Hallu. U siječnju 1966. izlazi njihov prvi singl "Arnold Layne" nakon kojega je karijera sastava krenula uzlaznom putanjom. Slijedilo je potpisivanje ugovora za EMI koncerti na festivalu u Alexander Palaceu i Queen Elizabeth Hallu, nastup u showu Top Of The Pops te izlazak drugog singla "See Emily Play" (prvotnog naziva "Games For May") koji je izbio na peto mjesto britanske top ljestvice. Prvi album Pink Floyda izlazi u ljeto 1967. godine i do dan danas smatra se jednim od najboljih britanskih psihodeličnih albuma. Riječ je, naravno, o albumu "Piper At The Gates Of Dawn", na kojem je gotovo sve pjesme (njih 10 od 11) napisao Syd Barrett. Riječ je o vrlo osebujnom i originalnom albumu, sa mnoštvom zagonetnih zvukova, melodija i solo dionica ("Astronomy Domine", "Interstellar Overdrive") te vrlo interesantnih tekstova ("Bike"). Nakon izlaska prvog albuma uslijedila je američka turneja koja je završila ranije nego je to bilo planirano zbog Sydovih problema s LSD-em. Barett više nije bio u stanju nastupati u živo, a čak se znalo događati da većinu koncerta provede buljeći u jednu točku lupajući nekoliko istih akorda. Kao rješenje ovakve situacije vidjeli su u David Gilmouru, mladom gitaristi, Barretovom prijatelju koji ga je još u školskim danima poučavao prvim riffovima Stonesa, koji bi nastupao s bandom u živo dok bi Syd i dalje pisao tekstove i pridonosio daljnjem stvaranju novih materijala. Na žalost ni to nije bilo ostvarivo te je Barrett, svega nekoliko mjeseci nakon dolaska Gilmoura, i službeno napustio bend. Godine 1967. izlazi album "A Saucerful Of Secrets" na kojem je Waters preuzeo ulogu glavnog stvaratelja. Kasnije su albumi "Piper At The Gates Of Dawn" i "A Saucerful Of Secrets" izašli u jedinstvenom omotu pod nazvanom "A Nice Pair". Nakon odlaska Barretta godina je bila ispunjena turnejama po Europi i SAD-u, a snimili su album za film "More". Godine 1969. izlazi njihov treći studijski album pod naslovom0 "Ummagumma". Riječ je o dvostrukom albumu od kojeg prvi disc ili prva playjka sadržava koncertni nastup u Mothers Clubu, dok se na drugom nalaze autorski, 'eksperimentalni', uradci svakog od članova benda. Što se Syda Barreta tiče, on je nastavio samostalnu glazbenu karijeru i snimio dva albuma od kojih je prvi "The Madcap Laugs" izašao početkom 1970., a drugi, jednostavno nazvan, "Barret" u studenom iste godine. Na prvom albumu surađivao je s Gilmourom i Watersom dok su mu na drugom albumu pomogli Gilmour i Wright (Gilmour je čak i gostovao na koncertu Syd Barreta u Olimpiji). Oba albuma izdana su na EMI-jevoj podetiketi Harvest. Pink Floyd su 1970. godine izdali "Atom Heart Mother", album s kravom na omotu na kojem se nalazi pet vrlo osebujnih pjesama od kojih posebno ističem "Alan's Psychededlic Breakfast", skladbu u kojoj pratimo glavnog junaka u pripremanju i konzumiranju jutarnjeg obroka. Pjesma je podijeljena u tri djela (Rise And Shine; Sunny Side Up; Morning Glory). Album "Atom Heart Mother" prvi je 'broj jedan' Pink Floyda na glazbenim top ljestvicama, no to je bio samo njihov početak jer najbolje je tek dolazilo. To 'najbolje' se svakako nije moglo reći za albume "Meddle" (inače, meni vrlo drag album s dvije izvan serijske skladbe: "One Of These Days" i "Echoes") i "Obscured By Clouds" na koje je kritika ostala ravnodušna, a ni kod šire publike nisu postigli značajniji uspjeh. No, sve je to bilo samo zatišje pred buru. Godine 1973. izlazi mega popularni album "The Dark Side Of The Moon" koji se prodao u nevjerojatnoj tiraži te je postao i prvi američki broj jedan Pink Floyda. Ukupno se na Billboardovoj top ljestvici zadržao 741 tjedan, a 1993. ponovno je došao na top ljestvice u Britaniji i to na njihovo četvrto mjesto. Riječ je o konceptualnom albumu na kojem se nalaze dva velika hita "Money" i "Time" čiji se uvodi i danas koriste u raznim jingleovima za reklame i emisije. Vrlo specifičan omot koji ima ovaj album djelo je George Hardiea. Na omotu se nalazi prizma koja lomi svjetlost i pretvara ju u spektar duginih boja koje se protežu preko omota cijelog albuma i vraćaju u prizmu koja ih ponovno pretvara u bijelu svijetlost. Autoru su kao nadahnuće za prizme bile egipatske piramide, vječni simbol pohlepe, megalomanije i neutaživ ambicije. Neke od tih tema su i obrađene na samom albumu, a osobito u pjesmi "Money". "The Dark Side Of The Moon" ponovno je re-izdan 2003. godine povodom 30 godina od izlaska izvornika i to u novoj SACD tehnologiji s modernije izvedenim omotom. Nakon toga ih više ništa nije moglo zaustaviti. Redali su se spektakularni nastupi u Americi i Europi sa zapanjujućim efektima. Turneju su zaključili u londonskom Earl's Courtu gdje su nastupili pred 18 000 ljudi. Godine 1975. izlazi "Wish You Were Here". Članovi benda ga i danas ističu kao njima najdraži i najbolji album, dok ga je kritika onoga vremena dočekala vrlo hladno. Neki su rekli da je to i bilo za očekivati s obzirom na standard koji su si postavili albumom "The Dark Side Of The Moon". Bilo kako bilo, album je izbacio dva hita, planetarno popularnu baladu "Wish You Were Here", te maratonsku "Shine On You Crazy Diamond" kojom album započinje i završava. Prilikom snimanja albuma u studiju se pojavio i Syd Barrett s izjavom da je došao snimiti svoj dio, no svoju dionicu nije dobio. Tijekom sedam godina koliko se nije vidio s momcima iz benda Syd se toliko fizički promijenio (nekoliko desetaka kilograma viška, obrijane glave i izrazito blijede puti) da ga gotovo nisu prepoznali. Iako nije bio osnivač Pink Floyda, njegova zasluga i doprinos su neupitni stoga je i pjesma "Shine On You Crazy Diamond" napisana je upravo za njega. Izrada omota albuma ponovno je bila povjerena George Hardieu koji se i ovaj put potrudio da album ne bude zapamćen 'samo' po njegovom glazbenom sadržaju. Slika koja svakako odskače od cjeline prikazuje dva čovjeka kako se rukuju od koji je jedan u plamenu. Na ovom potonjem nije se rabila fotomontaža niti bilo koji dugi fotografski trik već je riječ o autentičnoj snimci na kojoj je kaskader Ronnie Rondel uistinu gorio. Ipak je prilikom snimanja 'vatrene' scene nosio zaštitu u vidu azbestnog odjela te perike na glavi. Nakon izlaska albuma "Animals" (1977.) sve više dolazi do trzavica unutar benda. Osobito se to vidjelo na turnejama na kojima je Waters postao sve nervozniji pa nisu izostajali ni verbalni sukobi s publikom. Kao rezultat toga Waters je napravio djelo "The Wall", koji upravo i simbolizira 'zid' između njega i publike. Ovaj album bio je gotovo u potpunosti Watersovo djelo. Na albumu se nalazi i vjerojatno najveći hit Pink Floyda "Another Brick In The Wall" koji je dosegao prvo mjesto britanske top ljestvice singlova. Prema albumu snimljen je i istoimeni film s Bob Geldofom u naslovnoj ulozi. Na ovom albumu Pink Floyd su posljednji put djelovali u sastavu Waters, Gilmour, Wright, Mason. Izlaskom "The Final Cut" 1983. godine došlo je do razlaza unutar benda. Richard Wright je napustio grupu, a i David Gilmour i Nick Mason su jedva sudjelovali u stvaranju ovog albuma. Mnogi su ovaj album proglasili najslabijim i najnemaštovitijim djelom Pink Floyda. Ponovno su se vratili na scenu 1987. s "A Momentary Laps Of Reason", Richard Wright je na njemu sudjelovao kao pridruženi glazbenik u bendu. Album je bio jedan od 5 najprodavanijih albuma te godine u Britaniji. Waters im je tužbom pokušao uskratiti korištenje imena Pink Floyd, no nije uspio. Nakon izlaska "A Momentary Laps Of Reason" uslijedila je turneja "Delicated Sound Of Tunder". Godine 1994. izlazi i posljednji album "Division Bell" nakon kojega je održana spektakularna svjetska mega turneja "Pulse" koja je uključivala i koncertnu izvedbu cijelog albuma "The Dark Side Of The Moon". Do danas Pink Floydi nisu objavili novi studijski album već su izdali dvostruki album hitova "Echoes" te dvostruki live album "Is There Anybody Out There, The Wall Live 1981" u dva izdanja, jednom luksuzno opremljenom limitiranom i drugom, normalnom izdanju. DISKOGRAFIJA: 1. The Piper at the Gates of Dawn (May 1967) 2. Darkness Over Frisco (December 1867) 3. A Saucerful of Secrets (June 1968) 4. More (Original Soundtrack Album) (July 1969) 5. Ummagumma (October 1969) 6. Zabriskie Point (Original Soundtrack Album) (January 1970) 7. Atom Heart Mother (October 1970) 8. Relics (May 1971) 9. Meddle (November 1971) 10. Obscured by Clouds (Music from the film 'The Valley') (June 1972) 11. Dark Side of the Moon (March 1973) 12. A Nice Pair (April 1973) 13. Wish You Were Here (September 1975) 14. Animals (January 1977) 15. The Wall (November 1979) 16. A Collection of Great Dance Songs (November 1981) 17. The Final Cut (March 1983) 18. Works (November 1983) 19. A Momentary Lapse of Reason (September 1987) 20. Live - Delicate Sound of Thunder (November 1988) 21. Shine on (8CD Boxed Set) (November 1992) 22. The Division Bell (April 1994) 23. PULSE (June 1995) 24. Zabriskie Point (Original Soundtrack Album) - Deluxe Edition (September 1997) Clanovi: - David Gilmour - Syd Barrett - Rick Wright -Nick Mason -Roger Waters nadam se da ste pronasli nesto zanimljivo od ovih podataka...hehe...to je bila prica o jednom od rijetkih bendova koji su uspjeli zadrzat svoj posebni glazbeni "stih" svih ovih godina...hmmmm, dali je to zbog LSD-a...ili su prirodno malo opiceni.......prosudite sami... |
18.01.2006., srijeda
?
|
.....ja se osjecam potpuno normalno...... |
14.01.2006., subota
MIKE PATTON- GLAZBENA LEGENDA!!!!!
eto, morao sam nest napisat i o ovom covjeku, jer mislim da stvarno zasluzuje bit na ovom mom "skromnom" blogu koji je imao TEK 64 posjete, a i mislim da one koji su slusali Faith no More...hmmm. tj. FANTOMAS-e i Mr.Bungle ce ih zanimat. Naime po nekim mojim razmisljanjima Mike Patton bi doista i mogu bit jedan od najvecih umjetnika devedesetih...iako je i u osamdesetima radio sa Mr. Bungle-om, koji je mjesevina SVEGA!! Od brutalnog grind-metala, rock-a, funk-a, ska-a...hmmm jednom rjecju eksperimentala...u biti Fantomas-e i Mr. Bungle-a nikad nisam mogao svrstati u neki glazbeni zanr..za mene je to eksperimentala, a glazbenici koji vole eksperimentirat glazbom, su za mene pravi umjetnici(tj.glazbenici), pa zato Mike Patton i ima cast bit na mom blogu!:-P Nazalost nisam imao prilike gledat uzivo Fantomase(prije 2 i pol godine u Pauku), ali imam na kazeti njihov koncert iz Rotterdam-a...i stvarno...nesto prejebeno, ali zato sam slusao uzivo Travor Dunn-a (bass gitarist grupe Mr. Bungle i Fantomas koji je uz pjevaca Mike Patton-a lider oba benda) koji je sa svojim TREVOR DUNNS TRIO CONVULSANT nastupao u KSET-u u sklopu JAZZ FESTIVALA. Dobro da ne serem previse, dat cu par pojedinosti o bendovima Mike Pattona:1.) FANTOMAS (bend koji u sebe sadrzi elemente svakakvih "zescih" glazbenih zanrova, iako opet se najvise osjeti metal): MIKE PATTON (vokal)(svira jos u: ex-Faith No More, Mr.Bungle, Tomahawk, Peeping Tom) TRAVOR DUNN (bass gitara)(svira jos u: Mr.Bungle, Travor Dunn's Trio Convulsant) BUZZ OSBORNE (gitara) (svira jos u: Melvins) DAVE LOMBARDO (bubnjevi) (svira jos u: Slayer, Grip Inc) DISKOGRAFIJA:AMENZA AL MUNDO (1999) FANTOMASMELVINS BIG BAND-MILLENIUM MONSTERWORK(2000)(zajednicki koncert Fantomasa i Melvinsa- pre jebeno) THE DIRECTORS CUT (2001) DELIRIUM CORDIA (2004) SUSPENDET ANIMATION (2005) 2.) MR. BUNGLE(po mojem ukusu jedan od desetak najboljih bendova koje sam slusao u zivotu, sviraju SVE, od rock n' roll-a,preko funka,ska,jazz-a,hard rock-a do brutalnog grind-metala) MIKE PATTON (vokal) TRAVOR DUNN (bass gitara) TRAY SPURANCE (gitara) BAR McKINON (saksofon) THEO LENGVEL - (alto sax) DANNY HAIFETS (bubnjevi) ...te ostali clanovi na bongosima,perkasnima,trubama,zveckalicama itd..: Bill Banovetz - English horn (Jim Chappell) Sam Bass - cello (Deadweight) Ben Barnes - violin, viola (Deadweight, Soulstice) Henri Ducharme - accordian Timb Harris - trumpet (Estradasphere) Marika Hughes - cello (Preston School of Industry, Charming Hostess) Eyvind Kang - violin, viola Carla Kihlstedt - violin, viola (Charming Hostess, Sleepytime Gorilla Museum, Tin Hat Trio) Michael Peloquin - harmonica David Phillips - pedal steel guitar (Jeff Bright & The Sunshine, John Wesley Harding) Larry Ragent - French horn (Geoff Muldaur) Jay Stebley - cymbalom Aaron Seeman - piano on 6 William Winant - timpani, mallets, tam tam, bass drum (Chris Brown, Granfaloon Bus, John Zorn) DISKOGRAFIJA: THE RAGING WRATH OF THE ESTERN BUNNY (1986) BOWEL OF CHILEY (1987 (izdano 1991)) GODDAMIT I LOVE AMERICA (1988) OU818 (1990) MR. BUNGLE (1992) DISCO VOLANTE (1995) CALIFORNIA (1999) Prica o Faith No More Kada se u današnje vrijeme spomene 1980., mnogi pomisle kako su se događaji u toj godini, kojih se još uvijek dobro sjećaju, zbili nedavno, u bližoj prošlosti, pa su im zato i ostali tako dobro u sjećanju. Ali, realnost je puno surovija, i činjenica da je otada prošlo četvrt stoljeća, vrlo brzo razbija iluzije o tek nedavno proživljenoj mladosti. Pa stoga događaji iz te godine itekako zadovoljavaju kriterije da budu dio povijesne priče o velikim rock bendovima. Ovoga puta pricat cemo o ljudima koji su prvi pokušali, kasnije se ispostavilo i uspjeli, u rock i metal imputirati muzičke pravce za koje su mnogi skloni ustvrditi kako imaju jako malo veze sa glazbom, a kamoli tek sa njezinim najprofinjenijim ograncima. Da ne duljimo više, krećemo s našom pričom, koja se zahuktava upravo u godini navedenoj u prvoj rečenici, a mjesto radnje je bajkovita zapadna obala SAD – a, grad San Francisco. U tom su vremenu više manje nepoznati kalifornijski glazbenici Mike "Puffy" Bordin, Bill Gould, Mike Morris i Wade Worthington osnovali bend pod imenom Fate No Man, koji, reklo bi se na prvi pogled, nije napravio ništa posebno. Ali mu zato pripadaju ogromne zasluge, jer je izgradio temelje nečemu velikom, što će se desiti nekoliko godina kasnije. Grupa je u početnom periodu imala velikih problema s line upom, obzirom da su ubrzo započeli problemi s kadrovskim promjenama. Otišao je Mike Morris, a Wade Worthingtona zamijenio je Roddy Bottum. Uz ove personalne, glavna se promjena ipak desila u imenu grupe, te se ona od 1982. godine zove Faith No More. Grupa i dalje luta, s jako izraženim problemom vokalnog soliste. Brojni su se pjevači okušali, među inima i Kurt Cobainova udovica Courtney Love, no, pravo se rješenje nije naziralo, te je zbog toga izgubljena gotovo cijela godina. Sve dok se nije pojavila varijanta angažmana Chuck Moselyja, koji je 1983. godine postao pjevač grupe, a došao je uz pomoć i na sugestiju basiste Bill Goulda, s kojim je kao teenager svirao klavijature u lokalnoj grupi The Animated. On je inače rođen u Hollywoodu, a još je kao klinac naučio svirati piano. Iste godine grupi se pridružuje gitarista James B. Jim Martin, koji mijenja u međuvremenu pristiglog Mark Bowena, i konačno se počinje nešto ozbiljno raditi. "Big Sick" Jim imao je i najviše glazbenog iskustva, obzirom da je svirao u mnogim bendovima različitih glazbenih orijentacija, a osjetniji trag ostavio je tek u E.Z.Y. Streets, u kojem je bassista bio Cliff Burton (R.I.P), a line up popunjavali još i pjevač Kevin Costa i ritam gitarista Dan Magalhaeo. Ta je grupa svirala The Rolling Stones i Led Zeppelin covere, i dosta joj je dobro išlo. Vraćamo se na Faith No More. Prva konkretna stvar koja je napravljena bio je demo sa četiri pjesme, koji je izazvao solidnu pozornost u glazbenim krugovima, te članovi grupe započinju pisati materijale koji su početkom 1985. godine, točnije u siječnju, završili na debitantskoj ploči "We Care A Lot". Ona je snimana pod paskom Matt Wallacea (Los Lobos) u Praire Sun studiju, Cotati, Kalifornija, a objavljena za Mordam Records i svojim je miksom funkyja, rapa, hip hopa, thrasha, progresive, hard corea, popa, rocka i heavy metala iznenadila i medije i kritiku, ali i slušateljstvo. Iz tog vremena datira i zanimljiva izjava jedne SF kritičarke, koja je onako poluozbiljno rekla kako Faith No More zvuči "kao netko tko je u pogrešno vrijeme došao u pogrešan grad, ušao u pogrešan lokal, i sve to napravio u potpuno pogrešnom periodu". To je samo dokaz da je većina bila zatečena takvim soundom, obzirom da je malo tko očekivao kako se tako oprečni glazbeni stilovi uopće mogu spojiti, a kamoli da to još i bude slušljivo. A ploča je bila upravo to. Slušljiva, većim dijelom i inovativna, što također nije bilo nebitno kod dijela publike koja je tražila osvježenje na prenapučenoj sceni. I ono je stiglo. 'Istrošeni' Chuckovi vokali sa Jimovim heavy riffovima bili su njezin najjači adut, a glavni favorit bila je naslovna pjesma, zahvaljujući kojoj je, uz ostale vrijednosti, i sama ploča dosta dobro prošla na svim instancama. Uspješan debi omogućio je grupi potpisivanje ugovora sa jačom izdavačkom kućom, Slash Records, podružnicom moćnog Warner Brosa, do koje su došli uz pomoć ex – Quiet Riot managera Warren Entera. Prvi konkretan rezultat te suradnje zvao se "Introduce Yourself, druga po redu ploča, koja je izašla 1. travnja 1987. godine, i to pod producentskom palicom Los Lobos dueta Steve Berlin – Matt Wallace. I na ovu ploču uvrštena, malo uređena pjesma "We Care A Lot" postaje veliki hit. Nakon uspjeha kojeg je polučila druga ploča, Faith No More odlazi na američku turneju sa, tada ne baš prepopularnim Red Hot Chili Peppers. Ali tada nastaju ozbiljni problemi. Naime, Chuck Mosely je u to vrijeme imao česte ispade s alkoholom, pa je zbog toga imao brojne sukobe s ostalim članovima benda, koji su mu, uz ostalo, počeli predbacivali i 'vokalnu limitiranost'. Naravno da je takva situacija neminovno dovela do Chuckovog odlaska iz banda. Takav razvoj situacije nije promijenio niti njegov kasniji angažman, i to početkom devedesetih u kultnoj washingtonskoj HC skupini Bad Brains, a nešto kasnije i u grupi Cement, koju je sam osnovao. Bilo je tu i nekih drugih pokušaja, no, za Chucka se u narednim godinama malo, ili uopće nije čulo. A što se tiče Faith No Morea, tu su stvari vrlo brzo sjele na svoje mjesto. Jim Martin je slušao demo materijal kalifornijske skupine Mr. Bungle i svidio njihov vokalni solista Mike Patton, te je ostatku grupe predložio da upravo on bude angažiran za novog pjevača. Prijedlog je prihvaćen, a što je još važnije, Mike je dao svoj pristanak, i povijest grupe Faith No More otvara novu, još svjetliju stranicu. Njegovim dolaskom Faith No More je osim kvalitetnog pjevača sa karakterističnim, za njihov stil glazbe kao stvorenim vokalom, dobio i karizmatičnu osobu, a upravo je to grupi nedostajalo. Lider s karizmom, što Chuck nije uspio postati. Usto, Mike je bio i veliki kreativac što je ubrzo i pokazao, obzirom da je dva tjedna po dolasku u bend počeo pisati materijale za novu ploču, koja zajedničkim naporima svih članova benda izlazi 20. lipnja 1989. godine pod naslovom "The Real Thing". Hard rock orijentirana ploča dobiva sjajne kritike i popularnost grupe dodatno proširuje na Europu, ali i australski kontinent, ubrzo nadmašivši onu američku, te polučuje odlične rezultate na Top listama; Novi Zeland 3. (!!), SAD 11. i Engleska 30. mjesto. Singl "Epic", jedini koji je zasjeo na tron Top 10 singlova u cjelokupnoj karijeri grupe, pa "Falling To Pieces", Black Sabbath cover "War Pigs", zahvaljujući kojem si je grupa priskrbjela veliki broj fanova među heavy metal svijetom, a da o "From Out Of Nowhere" i ne govorimo, naslovi su koji su ovu ploču uzdigli u nebeske visine. Biti fan Faith No More postala je glavna moda, a to se osjetilo i na turnejama, pogotovo u onom dijelu gdje su pratili Metallicu i Guns 'N Roses, čiji su članovi bili njihovi veliki obožavatelji. Sve je to imalo veliki utjecaj da grupa dobije prestižnu Grammy nominaciju za "Best heavy metal/hard rock band". "The Real Thing" se do kraja 1990. godine samo u Americi prodao u više od milijun primjeraka, ostarivši platinasti tiraž. "Live At The Brixton Academy", ploča sa dotad najvećim uspješnicama, plus dvije nove pjesme, snimljena je u Londonu tijekom euroengleske turneje, a objavljena početkom veljače 1991. godine. Ona je podebljala otprije stečeni ugled grupe, u čijoj su unikatnoj glazbi uživali brojni obožavatelji. Kako završetak turneja obično označava početak pisanja novih materijala, tako ni Faith No More nije iznimka. Ali je zato iznimka u odnosu na prošlu bio podatak da je na materijalima za novu ploču Mike Patton preuzeo apsolutnu dominaciju u kompozitorskom dijelu, istovremeno koristivši pomoć i korekcije ostalih članova. To se pokazalo jako dobrim potezom, obzirom da je četvrta ploča "Angel Dust", objavljena sredinom lipnja 1992. godine, ostvarila veći uspjeh od prethodne, ili točnije rečeno, dodatno ga nadogradila. Druga pozicija u Engleskoj, 4. u Austriji, 10. u SAD – u, samo su neki od pokazatelja da je Faith No More u tim trenucima bio na vrhuncu slave. Poglavito je veselio uspjeh postignut u Americi, jer je tu proboj bio najteži, kao da se nije radilo o njihovoj domovini. Prvi singl-spot s te ploče bio je "Midlife Crisis", veliki ljetni hit, kojeg je po uspješnosti popratio i Commodores cover "Easy", b – strana tog singla, i USA Top 3 pjesma, uvrštena na reizdanje "Angel Dust", objavljenog 1993. godine. "Easy" je naročito bila popularna u Europi, a ne smije se zaboraviti da "A Small Victory" također ima debele zasluge u uspjehu te ploče. Ona je tako po svemu, osim po američkom tiražu, nadmašila "The Real Thing". No, taj podatak nije bio razlog da "Angel Dust" u velikoj većini ondašnjih, ali i kasnijih analiza bude proglašena najboljom u cjelokupnoj povijesti Faith No Morea, s posebnim akcentom na njezinu metalniju stranu. Metallica i Guns 'N Roses su bendovi koji su opet u svoje društvo pozvali skupinu iz San Francisca, imajući s njima nekoliko zapaženih nastupa. U takvom se društvu Faith No More sasvim dobro osjećao ali i snašao, uspjevši s vremenom ugledom prestići te renomirane bendove, premda i samo touriranje sa njima nimalo nije bio bila zanemariva i nebitna činjenica u proboju prema vrhu. Završetak "Angel Dust" turneje označio je početak pisanja materijala za novu ploču, ali i rastanak sa gitaristom Jim Martinom, koji je otpušten u studenom 1994. godine. Njega mijenja Mr. Bungle gitarista Trey Spruance, koji se nije dugo zadržao u bendu, jer nije bio spreman na duge, naporne turneje, kakve su pratile izlaske novih ploča, premda je odradio veliki dio posla na materijalima za novu ploču "King For A Day, Fool For A Lifetime", koja je izdana u ožujku 1995. godine. Treyjovo mjesto upražnjava Dean Mentia iz skupine Duh. Iako je evidentno bila slabija od svojih prethodnica, dijelom i zbog laganog očijukanja sa soulom u nekim naslovima, što se nekim dotadašnjim fanovima očito nije dopalo, to je bila prva ploča koja je na nekoj od ljestvica, u ovom slučaju australskoj, zauzela poziciju broj 1. Istovremeno, ona je u grupi tradicionalno naklonjenim zemljama, Novom Zelandu i Engleskoj ostvarila odlične plasmane; treće, odnosno peto mjesto Top 10 albuma. Ali je zato Amerika ostala tvrđa od kamena. Tek 31. pozicija, ipak je malo razočaravajući plasman. No, ono što je najbitnije, publika ih je i dalje cijenila, i karakteristika koja je priljepljena ovoj ploči da je neamerička, nije bila razlog da i slijedeća turneja ne bude rasprodana. Video i singl brojevi "Evidence", "Ricochet", a poglavito "Digging The Grave", komercijanije su orijentirani brojevi, kojima MTV USA nije baš bio naklonjen, to je nepobitna činjenica, zaslužni su da je "King For A Day Tour" bio u najmanju ruku uspješan kao i prijašnji. Kao po nekom pravilu, nova je ploča sa sobom donijela i novo gitarističko ime. Ovoga puta to je bio System Collapsov gitarista Jon Hudson, koji je naslijedio Mentiu. Šesta ploča "Album Of The Year" objavljena je u lipnju 1997. godine, i zadržala kultni status benda u Novom Zelandu, 1. mjesto, te u Engleskoj 7., za što su bile najzaslužnije pjesme "Ashes To Ashes", "Last Cup Of Sorrow" i "Stripsearch". Posljednja pjesma na albumu je "Pristina", koja se bavi društveno – političkim zbivanjima, i ona je također izazvala određeni interes kod slušateljstva, i jedna je po kojima se pamti ta ploča. Njezin izlazak popratila je uspješna američka turneja, te standardno europska i australska. Tada nitko nije preozbiljno shvaćao lebdeću mogućnost da bi Faith No More uskoro mogao prestati s radom. Tome u prilog išli su angažmani svih članova kako u solo projektima, tako i u ostalim, manje ili više poznatim bendovima. Ono čega su se njihovi obožavatelji najviše bojali, službeno je obznanjeno 19. travnja 1998. godine, kada je Bill Gould na brojne e–mail i fax adrese poslao poruku na kojoj je između ostalog navedeno: "Nakon 15 plodonosnih godina, grupa Faith No More prestaje s radom. Ta je odluka zajednička, jer osjećamo da više ne dišemo kao jedna cjelina. Članovi će karijeru nastaviti u svojim solo projektima i ostalim bendovima. Zahvaljujemo svima koji su nas sve ove godine pratili". Tako se ispostavilo da je lisabonski koncert, održan par dana ranije, 7. travnja, bio njihov posljednji zajednički nastup. To je bilo gotovo nestvarno, i s takvom su se odlukom svojih idola brojni obožavatelji teško mirili. U stvari, uopće se nisu, jer odlazak sa scene jednog od rijetkih bendova kojeg su mnogi pokušali, ali nitko nje uspio imitirati, bio je nenadoknadiv gubitak. Ne samo za njih. Odlaskom Faith No More kompletna je scena pretrpjela ogroman gubitak. Kao što je i najavljeno, članovi grupe kreću svako svojim putem. Bubnjar Mike Bordin nastavlja suradnju sa Ozzy Osbourneom, Mike Patton ponovno radi sa Mr. Bungle, da bi nešto kasnije osnovao grupu Fantomas u kojoj su mu se pridružili Dave Lombardo (Slayer i Grip Inc. bubnjar), zatim gitarista grupe Melvins, Buzz Osborne i Mr. Bungleov bassista Trevor Dunn. Patton je pjevao back vokale na Dillinger Escape Plan – ovom mini albumu "Irony Is A Dead Scene", a značajni angažman ima i u R & B electro pop rock grupi Tomahawk, u koju ga je pozvao njezin osnivač, ex-Jesus Lizard gitarista Duane Denison i gdje mu društvo prave ex-Helmet bubnjar John Stainer i Kevin Ruthmanis, basista grupe Melvins. Klavijaturista Roddy Bottum nastavio je raditi s grupom Imperial Teen, s kojom je još dok je bio u Faith No More, 1996. godine, objavio album "Seasick". Basista Bill Gould producirao je za manje poznati ruski punk bend Niave, finski CMX, ali i za njemačku supergrupu Rammstein, ex-gitarista Jim Martin snimio je solo ploču, a radio je i glazbu za neke filmove. To su samo neki od angažmana glazbenika koji su prestankom postojanja matičnog benda, generalno gledajući, osim Pattona, nestali s vodećih pozicija svjetske metalne scene, i za njih se danas jako rijetko čuje. Posthumne Greatest Hits ploče "Who Cares A Lot?" iz 1998. godine, na kojoj se, osim najvećih pjesama, našlo i mjesta za nekoliko neobjavljenih, te "This Is It: The Best Of Faith No More", objavljena 2003. godine, pokazale su da i dalje postoji ogroman interes za ostavštinu ove grupe, i to ne samo među njihovim istovremenicima, već i dobrim dijelom među mlađom publikom, koja sve više shvaća da današnji samozvani nu rock metal bendovi nisu ništa drugo do blijeda kopija ovih istinskih velikana. Prije tri–četiri godine pojavila se varijanta o mogućnosti ponovnog okupljanja, no, nju je glatko odbio Mike Patton, rekavši kako nema ništa protiv reuniona, ali ako se on i desi, bit će sigurno bez njega. A to stvarno ne bi imalo smisla. eto toliko trebam jos napomenut kako MR.bungle spremaju novi album nakon 7god....hmm ko zna kakva nas bolestina ocekuje na novom albumu. pozdrav svima koliko vas ima! |
03.01.2006., utorak
narkoman+ludjak+bolesnik+ubojica=genijalac?!
Eto, mogao bih zapocet sa jednom osobom(iza koje se razvija jedna «revolucija» , niz ubojstava, ispranih umova...) Gledajuc film o Charles Manson-u, nekako me nije ostavio ravnodusnim, te sam morao malo prokopat i pokusat saznat neke pojedninosti o njemu i njegovoj «obitelji», te razmislit hmmm cekaj on je ubojica, narkoman, bolesnik, ali ipak...dali je on genijalac?dali je on umjetnik(sta se tice glazbe i pisanja tekstova)? I napokon sam se dokopao nekih njegovih tekstova i nekoliko njegovih pjesama....koje su u biti totalno bolesne. Dosao sam na tu temu nakon sta sam skuzio da mnogi ljudi kao uzore(mozda ne bas izravno uzore, ali «simpatije») pronalaze u razno raznim bolesnicima, ubojicama itd, kao npr. Hitler, Staljin, Jim Jones, ARKAN....no dobro, otiso sam malo predaleko, ali to je tako kad je uz svaku temu povezana i politika. ---Dakle, Charles Manson-a rodila je majka Kathleen Maddox 12.11.1934 sa 16god. u Cinncinatti, Ohio, ubrzo nakon toga ga je i napustila i zavrsila u zatvoru, te je odrasto kod ujaka u West Virginia-i. Nakon izlaska majke iz zatvora zavrsio je po raznim popravnim domovima.. Da sad ne duzim o njegovoj «mladosti» jer je radio razno razne pizdarije te zavrsio nekoliko puta u zatvoru, 1967. odluci otici u San Francisco gdje upoznaju skupinu mladih hipija.Posto je i on sam bio glazbenik osniva «Manson Family» , te se preselio sa njima na tzv. «Spahn Ranch»(to je bio ranc di su se on i njegova ekipa po cijele dane sam drobila i karala) . Inspiriran Beatels-ima, i uz pomoc mnogo LSD-a i trave Manson uspijeva svojim «ucenicima» utuvite glave svoje razno razne rasisticke filozofije, filozofije o smaku svijeta...cak ih uspijeva uvijerit i da je on Isus Krist. 1969. clanovi «Manson Family-a» pocinili su 5 brutalnih zlocina medu kojima je i onaj najpoznatiji (ubijen zarucnica poznatog redatelja Romana Polanskog -Sharon Tate koja je bila u 8mj. trudnoce u noci kada je ubijena. Takodjer 1969. neki od clanova obitelji pocinili su i samoubojstva po naradjenju Charles Manson-a jer je on izjavio kako se blizi sudnji dan. 1970 Charles Manson je uhvacen i dobiva smrtnu kazno, no kazna mu je «ublazena», te jos i dan i danas sretno ziv, pise pjesme i slika u Corcoran Prison», California. Dakle, ja se sad pitam, tko je tu lud? I kolko je inteligencije, ili droge potrebno za takvo ispiranje mozga? I zasto ima toliko ljudi koji ga postuju...ufff brijem da sam i ja sam sebi ispro mozak sa ovim textom...nit ja ne znam sta da mislim, ali uglavnom da zavrsim: Manson je snimio i nekoliko albuma, i to : prve snimke Charles Mansona zabiljezene su 11.10.1967 -"CHARLES MANSON UNPLUGGED" koje su navodno prve snimljene pjesme zatim LIE album snimljen u Van Nuys, California 1968, nakon «Lie» i nakon sto Manson zavrsava u zatvoru nastaje album «The Manson Family Sings The Songs of Charles Manson» , ili kako su ljudi to jos nazivali «The Family Jam» u kojem njegovi sljedbenici pjevaju pjesme koje je napiso Charles Manson. «Live at San Quentin» je snimka njegovih improvizacija koje je snimio u svojoj celiji 1983. u San Quentin-u. Zadnje sto je Manson snimio je bilo krajem 80-tih «Way of the Wolf». Eto, prosudite sami, sta je on zapravo...imajte na umu da se njegove slike prodaju za ogromnu lovu na razno raznim izlozbama, te da dnevno dobije tisuce i tisuce pisama od svojih «obozavatelja»...pa dobro ljudi, di mi to zivimo..!?!?!?! «Milenijsko sektaštvo. Milenijsko sektaštvo je radikalna osuda svijeta, koja kroz svoju duhovnu i vremensku konfuziju teži ostvariti božju riječ kroz nasilje (Hynal, 1983. ). Pojam će bit objašnjen kroz dvije sekte koje su se pojavile u drugoj polovici 20. stoljeća: “Familija Charlesa Mansona” i “Ljudski hram Jim Jonesa”. Iako se po mnogo točaka ove dvije sekte razlikuju, obje svjedoče o eshatološkom mitu o odvojenim i “savršenim” društvima. Utemeljitelj prve sekte bio je Charles Manson koji je vjerovao da su članovi njegove sekte reinkarnacija prvih kršćana. Sekta je vjerovala u čistoću bijele rase, a Manson je mrzio crnce, smatrajući ih pripadnicima inferiorne rase. Nakon Mansonove smrti pokazalo se da mu je otac bio crnac, što bi se s aspekta psihoanalitičara moglo objasniti kroz Edipov kompleks. Smatrajući Hitlera čovjekom koji ima odgovor na sve želio je stvoriti čistu bijelu rasu, crnce učiniti robovima, a sebe gospodarom svijeta u kojem bi vladala teokracija. Bio je uvjeren u blizinu Heltera Skeltera (kaosa, “pop” apokalipse), kojeg su već kroz svoje pjesme nagovijestili članovi Beatlesa, arkaanđeli. |
02.01.2006., ponedjeljak
prvi tzv.junferski post
|
u svom prvom junferskom postu nebi htio previse filozofirat vec bi htio u kratko rec o cemu ce se radit.naime ja kao i svaki mladi gradjanin hrvatske metropole zeli se nekako javno izjasnit, pa cu to napravit ovim putem.pisat cu o razno raznim svojim iskustvima, pokusat pronalazit razno razne zanimljive teme, te ih komentirat.isto tako cu i ubacit tu i tamo neku recenziju koncerta ili nekog dogadjaja.ljudi koji ce citat moj blog mogu me slobodno popljuvat, ispravit, ili pohvalit,komentirat moju temu il mi se obratit!!...za pocetak bi htio svima cestitat novu godinu i svima pozelit puno srece, ljubavi, love zdravlja i dobrog sexa..... do citanja! |