prije točno pola godine sjedila sam kod filozofskog fakulteta s nekim s kim danas dijelim puno ljepih osjećaja. I misli su se brkale, lutale, glava je bila u oblacima, ruke hladne i znojne, svaku njegovu riječ sam analizirala, noge su bile klimave, usta su pričala gluposti, a uši slušale svaku njegovu riječ. pesimistična sranja još uvijek su bila prisutna u glavi, ali ipak sam znala da postoji "to nešto". Jer nikad se nisam tako ljepo osjećala.
Baš kada sam mislila da nepostoji niko toliko sličan meni, pojavio se pijan na tehničkom, sa bocom u ruci. Sve je počelo s tim danom, sa žvakačom u kosi, sa izgubljenim mobitelom, sa poderanim hlačama i izrazbijanim koljenima. Nismo se poznavali, nismo si čak ni ruku pružili. Ali nisam bila ravnodušna. Isključio se onaj dio mene koji je govorio "neću se zaljubit, neću se zaljubit" i upalio se onaj drugi dio zbog kojeg danas ovo pišem.
6 mjeseci lijepih stvari, romantike, dobrog i ružnog, suza i sreće. Kako god shvatila sam šta znači bit zaljubljen i nekom dat sve svoje osjećaje i misli i sve što možeš dat u ovim godinama.
Nadam se da je ovo tek početak, da će lijepe i pozitivne stvari izblijedit sve one ružne i negativne.
sretna sam...