sometimes i feel....

U kurac. Pokušavam preć preko nekih stvari ali nemogu. Onako sama sebi govorim „Irena zaboravi sve, kreni dalje“ ali u kurac nemogu. Sad ću pisat sve što mi padne na pamet bez dlake na jeziku. Neću ništa zadržavat u sebi jer se onda sve skupi i samo eksplodiram-. I ko god da ovo čita, zaboli me. Lako je nekome reć „pusti budalu, živi dalje“. U kurac kad znm da sam neki dan imala nešto što mi je značilo više od svega na svijetu.. što mi i sad znači neopisivo puno. A znam da danas to ima neko drugi. I neko drugi to grli i ljubi.. I stalno mi je to pred očima..Nemogu se pomirit s tim da je sve ovako. Ali opet ne želim ni da je drugačije. Žao mi je što nisam slušala ljude koji su mi dali pametan savjet. Da..žao mi je što nisam poslušala pajota, ni arminu ni ostale. Nakon 6 mjeseci ..u kojima mi je veza bila sve. I ne sramim se to priznat, šta sam dobila? Okrenuta leđa.. i opet se vraćam na ono staro. Prijatelji su uvijek tu. Žao mi je što sam ih pola zapostavila u prošlih nekoliko mjeseci. Govno sam. I da sam pametna sad bi se pravila da mi je sve svejedno, ali nije, nisam pametna, možda sam cura bez jebenog ponosa i nemogu glumit nešto što nije. Onako neznam ni sama i nemogu opisat šta je sad sve u meni. Ne želim više nikad bit zajubljena. Neželim se više nkad vezat za nikoga. Želim bit bezosjećajno govno koje niko nemože povrijedit i kojemu nije stalo do nikoga. Očito su samo takvi sretni u životu. Jučer sam rekla da je bolje neimat nešto..nego to imat a dijelit s nekim drugim. Žalosno je to što se tek sad otkrilo da sam zapravo cijelo vrijeme imala nešto što nije bilo skroz moje i što nikad neće ni bit.
Više nevjerujem ljudima koji gledaju u oči. Više nikad neću dat sve od sebe da bi nekom pružila ono što on želi. Možda bi bilo vrijeme da stanem na loptu i upitam se čemu sve ovo? U kurac sram me ovog posta.. ali napisat ću ga do kraja. I da, hvala ljudima koji su uz mene i kojime pokušavaju oraspoložit. Hvala Marku koji je jučer došao van da razgovaramo i koji me tješio. Hvala Armini koja me jučer grlila i govorila mi da će sve proć. I također i Tini hvala. a i Tibljašu. Hvala Stelli jer je smnom u 3 ujutro sjedila u parku i jer je takvih frendica malo. Hvala i Đipsi jer mi pomaže da sve zaboravim. Hvala i bernardi. I da.. hvala Josipu kojeg sam jučer upoznala i koji mi je reko da sve pustim iza sebe.. da će sve bit ok. I hvala i ircu. Ma hvala svima.. jer sad vidim da zapravo i imam nekoga. Znam da trebam ić dalje, pamtit ljepo, zboravit ružno i živit za ljude koji žive za mene, al zašto je sve jednostavnije reć nego napravit?