02
subota
prosinac
2006
..Till the stars fall from the sky for you
Kada sam te prvi put vidjela, stotine misli prostrujale su glavom poredane kao kockice čokolade, toliko slatke da su se činile nemogućima. One i jesu bile nemoguće. Zapravo nisam ni razmišljala o nemogućim stvarima od tad. Nisam ni pomišljala da ćemo jednog dana sjediti zagrljeni na zidiću, radeći sjene od srca, gledajući se u oči govoreći jedno drugom ono što bi svaka osoba željela čuti od nekoga koga toliko voli. Mi se volimo. Kažu da se najbolje stvari dogode kada ih najmanje očekuješ. A ja sam se u to i uvjerila... kada sam bila prazna, misleći kako nikada neću biti sretna s te strane, otvorila su mi se vrata koja su mi dovela tebe i ne želim da se ikada zatvore. Do sada sam se bojala. Bojala sam se gledati nekoga u oči. Ni danas neznam čega sam se točno bojala. Možda sam baš zato sada sretna. Jer sam znala reći "ne" kada sam osjetila da je "ne". S tobom su svi strahovi nestali i vidim u tebi samo najbolje. I da mi svakog dana radiš zlo, da me mrziš, da mi ukradeš posljednju kap vode na kugli zemaljskoj, nebi te mogla zamrziti. Jer te volim. I ono što je trenutno u meni se nemože opisati riječima. Niti ću to pokušavati. Kažu da vrijeme brzo prolazi kada ti je lijepo... i istina. Kao da je danas bilo se sjećam one subote kada smo se penjali stepenicama pored hotela, kada si me pogledao u oči i kada mi je došlo do mozga da sam zapravo sretnija nego što sam toga svjesna. I još nas vidim kako sjedimo kraj one škole na zidu nasloljeni jedno na drugo. Nisam znala o čemu da pričam... gdje da gledam... pa sam gledala u puni mjesec na nebu pitajući samu sebe dali sam zaspala pa sanjam. I kažu da postoji bog. Ako stvarno postoji, hvala mu jer se sjetio i mene i dao mi nešto što ne želim nikada izgubiti... a to si upravo ti.
by:irena
komentiraj (6) * ispiši * #
