Ovaj post sam prilikom restoranja baze namjerno stavijo kao najnoviji, jerbo je to i bilo najnovije prije neg je sve ošlo u trokurac. Nažalost vaši komentari su izgubljeni (sorry opterecena). U originalu post je zapravo napisan 4.3.2006. u 16:45 ak se iko pito...
Probudio sam se... S godinama se valjda čovjek nauči buditi kad mora, i bez sata i bez pijevca... Zimsko jutro. Ma šta jutro, još ni svanilo nije. Težina perine je u krevetu stvorila ugodnu toplinu za razliku od ostatka sobe u kojoj je ledeno. Ne želim izići, ali moram. Jedna noga van.... Ajme! Danas će me definitivno spičit šlog od hladnoće....
Ajde, moraš... Udahnem duboko (više kao da se spremam na ronjenje nego na izlazak iz kreveta), odbacim perinu svom snagom i otrčim do stolice na kojoj su bile hlače i majica. Mislim da mi je trebalo tri do pet sekundi da se obučem, navučem čarape i trk u kuhinju.
Bilo je predbožićno doba, vani još uvijek mrkli mrak nije mogao sakriti ogromne pahulje koje su padale po tišini zavijenom selu.
Bah... navučem natrag zastor na prozor i odem do šporeta da odložim vatru. Sva sreća da je ćaća sinoć pripremio triješće i sitna drva, da sam sad mora ići van cijepati... To bi bilo to: zbogom svijete, samo bi pronašli ledenu santu obavijenu snijegom... Al ovako, e pa ovako se već da.
Na brzinu stavim dva novinska papira u ložište, pokrijem triješćem, naslažem nekoliko većih komada i pripalim šibicu, refleksno ju sakrivajući od vjetra koji naravno nije puhao u sigurnosti kuhinjice.
Nakon sekundu-dvije drvca veselo započeše svoju pjesmu pucketanja i tihog cviljenja, ja zgrabim džezvu, napunim ju vodom i stavim na šporet.
Napokon, sada se mogu uvaliti u djedovu staru fotelju. Na prvi pogled istrošena i neudobna, ali svaki onaj koji je i jednom sjeo u nju znao je njezinu tajnu: to je bilo najudobnije i najugodnije mjesto na svijetu.
Zamotam se u teški kožuh od ovčje vune. Pretpostavljam da ako nisi rođen na takvom kožuhu, ni u ludilu se ne bi htio pokrivati njime jer grebe i žulja i škakljika posvuda. Međutim ako si odrastao na jednom takvom.... Većeg užitka nema... Zatvorim oči... Zaspem...
...
- Je li danas naš red da idemo po kruh?....
Iz sna me trgnu potihi glas malog brace koji je stajao pokraj fotelje, još uvijek pospano žmirkajući.
- Da, danas smo mi na redu.
Odgovorih isto tako tiho, da ne probudimo ostale. U kuhinji je sada bilo već poprilično toplo tako da sam bez problema odbacio stari debeli kožuh. Voda je ključala na šporetu čekajući da dovršim kavu. Vani je počelo svanjivati...
Dok smo popili kavu i pošteno se razbudili, dok smo obukli svu zimsku odjeću i obuću: jutro se probudilo. Doduše i ono je bilo nekako tmurno i gotovo da se ništa nije vidjelo od ogromnih pahulja koje su padale, ali svejedno... Bilo je tu.
Zagazili smo u duboki snijeg, izvukli saonice iz šupe (na njima ćemo dovesti kruh kad se budemo vraćali) i hrabro smo krenuli...
Do susjednog sela, u kojemu je bila pekara, bilo je dobrih pol sata hoda po ovakvom vremenu. Unatoč snijegu koji je pomahnitalo padao, unatoč težini odjeće koju smo nosili na sebi, unatoč dubini napadalog snijega koji smo gazili: i tada, kao i svaki put kada bi išli po kruh, bili smo jednostavno sretni...
Danas mi se dogodilo nešto jako lijepo. Javio mi se moj mali braco iz drugog kraja Lijepe naše. Nismo se poprilično dugo čuli... Zapravo predugo ak se mene pita. Sad više i nije tako mali, razlika u godinama kao da je bestraga nestala. Ovaj post je posvećen njemu: braco hvala ti što si mi poklonio jedan od najidiličnijih dana u mom životu.
|
