život kroz riječi

Pišem ti brzo, nekako užurbano jer riječi mi pobjeći žele. Hvatam ih kao leptire u mrežu po cvjetnoj livadi usred podneva. Vrućina me oblijeva od užurbanosti tim lovom, tim bježanjem od cvijeta do cvijeta, a svaki je riječ, nova, još ne izrečena, još ne napisana. Trag stopala bosog u mekoj travi otisak ostavlja kratko jer duša moja gotovo da težinu nema, lelujavo kroči i upija, i raduje se svem tom cvjetnom svijetu, a riječi se slažu, kitica do kitice, buketi sve veći i veći. Gdje ću ih pospremiti da ne svenu, da ne uveni u tom košmaru od misli. U tvoje ruke ih polažem, a ti ih čuvaj i vrati mi ih jednoga dana kada mrazevi zabijele livadom, kada leptiri svoj život uz travke ledne napuste. Vrati mi to obilje mirisno i šareno da dušu mi ogrije prije nego i ja svoj život uz travke ledne položim.


Znati da jesi tu negdje, lijepo je. Gotovo uvijek prije nego ti pošaljem moje misli pisane, one otplove putovima koji nama nisu znani, putovima za koje vjerujem da postoje i nepogrešivo pronalaze odredište.