sredozemna medvjedica

...što to ima u ljudima tužno.....

......što to ima u ljudima tužno da nikad ali baš nikad nismo zadovoljni onim što imamo......
...u trenucima kad se uspijem izdignit iznad svega, iznad sebe i pogledat sebe i svoj život odozgo... kako ja volim reć sa oblaka..... shvatim da mi je u životu predivno i da mi je Bog dao više nego milijunima ljudi na ovom planetu..... ali ne.... mi nismo nikad zadovoljni onim što imamo... uvik tražimo više i više....do kad??
....prije 7 godina...sa svojih 30.....hahaha sad dakle zbrojite i znate moje godine ....kad sam počinjala život od nule....najvažnije mi je bilo da su mi djeca sretna i zadovoljna...i da ne pate.....
...došli mi tako nakon rastave pod krov mojim roditeljima...... možeš zamislit šoka nakon više od 10 godina samostalnosti....ali na svu sreću roditelji normalni, trude se pomoć i olakšat situaciju iako malo zanovijetaju kao i svi roditelji.....zato valjda postoje..... meni vrag ne da mira, kopam, tražim posao, dižem kredite, uređujem vlastiti stan, zbrajam kune po kući za nahranit klince..... jer vražji ponos ne dozvoljava tražit pomoć... niti od roditelja a kamoli od nekog drugog.... nema ispijanja kava s prijateljicama, izlazaka.... ne želim ostavljat djecu.... iako ih ima ko čuvat..... i što je najvažnije... ja sretna, zadovoljna, nema depresije..... i onda jednog dana u rutinskom pregledu saopće mi da moram na operaciju.... dijagnoza.... ona ista s kojom se danas bore miljuni žena na svitu.... ali što je to za osobu od granita..... "odradim" operaciju kao da sam u toplicama... bez ičije pomoći, bez ičijeg znanja uopće.... jer zašto time opterećivat ionako bolesne roditelje kojima bi takvo saznanje moglo samo još dodatno pogoršat zdravlje..... danas se pitam da li je to bila hrabrost ili glupost..... život ide dalje..... onaj gori odlučio do kraja iskušat moje granice izdržljivosti i uze mi (poslije djece) najdražu osobu na svitu.... oprosti mama....


....život ide dalje.... sve nekako kreće na bolje.... nižu se poslovni uspjesi, hvala dragom bogu vlasnik firme to primjećuje....dolazim do rukovodećeg mjesta u firmi...širim horizonte.... postajem priznata i cijenjena u branši... materijalna situacija se popravlja...djeca rastu.....polako žive svoje živote... , jutarnja kava s prijateljicama postala obavezni dio dana, nađe se vremena i prilike i za večernje izlaske..a ja.... ona sretna i zadovoljna s početka priče....postaje sve manje zadovoljna..... s upitnikom iznad glave.... zašto??? ne zato jer sam nezahvalna, nezasitna, pohlepna.... nego jednostavno sada kada sam posložila sve ali baš sve kockice u životu... sjetih se u jednom trenutku da i ja "postojim" ... i da bih se ja sad malo opustila.... ponekad i zaplakala na nečijem ramenu.... počinjem "vrištat" NE MOGU VIŠE !!!!! ali nema nikog da me čuje.... svi me doživljavaju kao neuništivu osobu satkanu od granita.... poneki mi se boje čak i prići.... jer ja tako uspješna, jaka, samostalna, mogla bih ugrozit nečiju muškost...... a ja.. šta ja želim??? .... ugnjezdit se kao malo mače u zagrljaju voljene osobe.....
....kad sam počela pisat post bila sam na onom mom oblačiću ali sam se uz pisanju poskliznula i pala.. i sada opet postavljam pitanje onom gori... toliko puta već postavljeno..."a što sam ti ja skrivila"....
....nadam se da me neće kaznit jer dok sam na oblaku znam da nemam prava na to pitanje jer dao mi je "sve".....ali sad sam ni na nebu ni na zemlji......