02.03.2008., nedjelja
UMIJEĆE ŽIVLJENJA NA PIRAMIDI
|
UMIJEĆE ŽIVLJENJA NA PIRAMIDI Svijet je polako gubio svoje oštre obrise kada je sjela na kamenu ogradu ispod kuće i zagledala se more. Srce joj se stisnulo kad se prisjetila koliko joj je ono nedostajalo u godinama izbivanja. No sada je tu i može svakodnevno uživati u njegovom mirisu i šumu valova. Misli joj, međutim, ni u jednom trenutku nisu bile mirne kao more večeras. Morala je odrasti. Nije bilo smisla provesti život kao uplašeno dijete, težeći za stvarima koje će joj zauvijek ostati izvan domašaja. Trebalo je naučiti živjeti i prihvatiti granice uma i tijela, koje kao da su s godinama postajale sve tješnje i uže, no na koje se bila navikla. Njezin se svijet oblikovao poput piramide i na njegovu se vrhu teško moglo samostalno održavati. Kada je shvatila da nema u svom svijetu dovoljno snažne ruke koje bi je mogle održati na vrhu, pokušala je izgraditi čvrste oslonce od različitih materijala koje joj je sudbina dobrohotno ponudila: šarm, dobrotu, inteligenciju i ambiciju. No ma kako sjajan i privlačan bio materijal kojim je gradila, oslonci su se stalno rasipali. Ponekad bi nekog od njih uništio strah, nekog požuda. Ponekad bi se na nekog prejako oslonila ili bi ga jednostavno uništilo vrijeme – činilo se kao da ni jedan od svojih darova nije znala upotrijebiti kako valja. Naviknula se stoga na padove i ponovno uspinjanje, uvijek na tom putu praćena bolnim osjećajima krivnje i strahom da će ponoviti iste greške, zanemarujući iskustvo. Pitala se jesu li uopće letovi na vrhunce na kojima se tako kratko znala zadržati, uopće vrijedni osjećaja koji su pratili padove, onoliko bolne koliko su visoki bili usponi, a nije više bila sigurna ni može li još jednom doseći vrh piramide ili su godine koje su prošle podigle bedeme oko srca koje više nitko neće moći srušiti. Dugo je pokušavala promijeniti poredak, trudeći se preoblikovati svoj svijet u kvadrat na čijoj bi se gornjoj plohi mogla bez truda održavati i na kojoj bi joj se mogli pridružiti ljudi koje voli. No bilo je to uzaludno, jer, shvatila je, svi su imali svoje vlastite svjetove, svoje piramide s kojima su se borili. A i kako bismo se penjali uz kocku – vrh bi tada mogli doseći samo najodvažniji životni alpinisti. I ovako je bilo dovoljno teško. Samoća je, čini se, bila ljudska sudbina, a vrhunci dostižni no kratkotrajni, i tek rijetki bi pronašli nekog koji je bio voljan svoj život na vrhu podrediti pridržavanju onog drugog, a još rjeđi su bili oni koji su to znali uzajamno činiti. Mnogo je češće zajednički život bio tek izvanjski, a njihovi su svjetovi bili miljama udaljeni jedan od drugog. Pokušala je i sama držati ponekog na vrhovima, no ili bi joj ponestalo snage zbog njezinih vlastitih ponora ili nije bila toliko važna u nečijem svijetu da bi se uopće mogla približiti njegovu vrhu. Nasmijala se svojim razmišljanjima. Zabavljala ju je pomisao na reakcije ljudi kada bi još jednom pokušala s nekim podijeliti svoje filozofije i analogije. Mnogi koje je poznavala jedva su bili svjesni života, a kamoli da bi mogli prihvatiti postojanje milijuna različitih svjetova oko sebe i to u obliku savršene piramide. Uživala je bojama smiraja dana, no stalno joj se vraćala misao o granicama koje nameće život među ljudima, a koje je jednom davno nesvjesno, no zatim i svjesno, odlučila prihvatiti, slušajući savjete ljudi kojima je vjerovala. Sjetila se kako se kao dijete zabavljala crtajući komadom ugljena krugove oko mrava i zatim gledajući kako se oni vrte u krug, ne usuđujući se prijeći granicu. Koja je bila nagrada za prelazak granice? Mravi bi, kada bi se napokon odvažili i izišli iz kruga, jednostavno nastavljali sa svojim životom, tek, vjerojatno, zadovoljni jer su slobodni. Je li nagrada upravo sloboda? Kakvi su to razumu neuhvatljivi okovi kojih se željela osloboditi? Sunce je sasvim zašlo. Prepustila se plavom sutonu, trenutku koji se premalo cijenio unatoč kratkoći njegova trajanja, trenutku kada uminu i posljednje boje pozlaćene suncem, a prije nastupanja tame. Plavi suton, trenutak savršenog mira kojem je oduvijek težila, tražeći ga na vrhu svoje piramide. Sada više nije bila sigurna da se nalazi ondje. *Hvala Nenadu za strpljenje pri odgovaranju na moja pitanja, dok je u hodniku lijepio pločice  |
- 15:21 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Ožujak 2009 (2) Veljača 2009 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (3) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (5) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
"Somehow, something always happens just before things get to the worst. It is as if Magic did it. If I could only just remember that always. The worst thing never quite comes." F. Burnett, A Little Princess |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||