I što sad? Odjednom vam se svijet okrene za 180 stupnjeva i osjećate se kao da vam je netko izmaknuo tlo pod nogama. Ne znate kuda biste sami sa sobom, popeli biste se na najvišu zgradu i vrištali iz sve snage, najrađe biste iskočili iz vlastite kože, samo da se prestanete tako osjećati. Tumarate gradom bezvoljno, idu vam na živce parovi koji se ljube kraj vas na tramvajskoj stanici...
"Kako me je mogao/mogla toliko povrijediti?" Koliko ste puta izgovorili tu rečenicu i zakleli se sami sebi da nećete više nikome dopustiti da vam to učini i da nećete više ni zbog koga patiti...
A onda, kako to obično biva u životu, pojavi se netko novi i vi ponovno osjetite onaj čudni osjećaj u želucu. I kako sada ponovno imati povjerenja u tog nekog novog, kako se ponovno nekome potpuno otvoriti i predati, kada samo razmišljate o tome kako će vas netko opet povrijediti onoga trena kada osjeti da vas ima... I zato pazite na svaku rečenicu, na svaki osmjeh, na svaki pokret, svjesni toga da ne smijete ništa forsirati...
Kada pomislite da ste konačno nakon svih loših veza pronašli onog pravog, razmislite dvaput... ljudi tek nakon nekog vremena pokažu pravo lice i to najčešće onda kada se najmanje tome nadate. Kada malo zagrebete po površini, svakakve stvari izađu na vidjelo. I shvatite da vas osoba s kojom ste bili spremni provesti cijeli život zapravo uopće ne poznaje i ne cijeni ono što ima.
Koliko ste puta u tome trenutku rekli sami sebi "rađe ću biti solo, nego u lošoj vezi"???
I tada spakirate svoje stvari i odlazite...
...i osjećate samo mučninu u želucu...
...koja nikako da prođe...
|