|
|
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zakonnn!!!!!!
tea i ines
azil u zadru - ovo morate otici viditi,kako su slatki...
ines moja - zakonnnn
emily - moja odlicna prijateljica
toni - moj brat, hehe
dome & masa - nase legende,odlicneeeee suuuuuu
teica moja - groznjanska legenda,odlicnaaaaa
ninica nasa - ma legendaaaaaaa
mimi - super cura - isto se znamo samo priko bloga
viktorija - posjetite!!!=)
LOVE*PEACE*DOGS*ROCK - znan je samo priko bloga
lucija - frendica iz razreda
-ime:antonela
-nadimak:lela
-skola: smiljevac
-razred:7.a
-trenira plivanje
-ime:tea
-nadimak: eh...
-skola: stanovi
-razred:8.f
e da u glazbenoj
1. srednje,dada=)
-ide u glazbenu skolu,
svira klavir, flautu, plese
suvremeni i klasicni ples...
-zajednicko:
obozavamooo spookia
i jazza,ma i sve ostale
zivotinje........=) =) =)
-sad malo o nasim kucnim ljubimcima....
spooky - to je jedan preeeslatki
maltezeric, najlipsi na svitu
(to se zna, naravno)
kojeg sviiiiii obozavamo,
ima godinu ipo dana! i tako...
to bi otpr.bilo to...........
jazz - isto nasa maja jubav....
on je takoder preeeeeeslatki,
labradoric, isto najlipi na svitu
(normalno) ima 4 miseca,
beba maja.....i to bi bilo to....
za sada......=) =) =)
johnny - to je mali kanarinac,
preeeeelip,narancasti.........
a tek kako piva,uf,uf....
prelipo!!!!!!!!i nije sad da samo
mi govorimo da je najlipsi na svitu,
nego to svi govore,i imaju pravo,dada...=)
lipa - to ja preslatka papigica......
i nije to obicna papiga, ona zna
plesati, jakooo gristi i jos punooo
toga....jakoooo cudna papiga...
ma, najbolja je!!!!!!!!=) =) =)
ima tu jos i jedna prelipa ribica i
jedan grdelincic.....preslatki su
oboje.........=) =) =) =) =) =) =)
evo malo lipih slicica nasih predragih zivotinja!!!!!!!!!!=) =)
evo sad jos malo slicica - dvi stvari bez kojih ne bi mogla
i jedan prelipi ples - riverdance!!!!!!!!
ovo su slicice mojih najdrazih!!!!!!!
moji hippiji!!!!!!!!(i ja sam jedna od njih-tea)
peace & love 4 ever =) =) =) =) =) =) =)
FREEDOM!!!!!!!!
i za kraj......
Bezumno je...
Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...
Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...
Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišana...
Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...
Okriviti sve prijatelje
jer te jedan iznevjerio...
Ne vjerovati u ljubav
jer ti je netko bio nevjeran
ili ti nije uzvratio ljubav...
Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan,
jer nisi uspio u prvom pokušaju....
Nadam se da se na svom putu
ne predaješ tom bezumlju
Zapamti da se uvijek ...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga
Budi uporan
Traži sreću u svakom danu
Siguran put k neuspjehu je - odustati!
Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI!
Bog te blagoslovio!
Djevojka upita svog decka: ''Da li si zaljubljen u mene?''
On odgovori: ''Ne!''
Ona ga upita: ''Mislis li da sam lijepa?''
On odgovori: ''Ne!''
Ona ga opet pita: ''Da li sam u tvom srcu?''
On odgovori: ''Ne!''
Na kraju ga upita: ''Da te napustim da li bi plakao za mnom?''
On odgovori: ''Ne!''
Okrenula se i veoma tuzna odluci da ode od njega...
On ju na to zagrli i kaze joj: ''Ja,nisam zaljubljen u tebe,ja te VOLIM...
Ja mislim da nisi lijepa,ja jednostavno mislim da si PREKRASNA...
Ti nisi u mom srcu,TI SI MOJE SRCE...
Ja ne bih plakao da me napustis,ja bih UMRO ZBOG TEBE...
Antitodor - snovi
Daj se ponosi svojim pravim ja
Da ne glumiš nikada
I da uvijek znaš zašto ovdje si
Kojim putem krenuti.
Danas možda nemaš novaca
Za neke stvari imati,
Ali vjeruj mi, nemoj nikada
Svoje snove prodati.
Ne moraš pred nikome glavu dolje spuštati
Tvoj je obraz čist, na tvom putu su
Ljudi živi ostali.
I ne stidi se što si drukčiji
Nek budale smiju se,
Možda ipak stoji ona stvar
Da si bolji, boje se.
Možda ipak stoji ona stvar
Da su ljudi kao ti
Drugima vođe bilo jer su drukčiji.
Zato glavu sada podigni
Moraš snove slijediti,
Jer kad snove svoje izgubiš
S njima umireš i ti!
Zamisli….
Zamisli da me voliš, da baš svaki trenutak u svom životu želiš provesti sa mnom.
Zamisli da se budiš sa osmjehom na licu jer si sretan što si dočekao još jedan novi dan, što si dobio još jednu priliku da nekome kažeš koliko ga voliš.
Zamisli da znaš da ne postoji problem koji ti ne možeš riješiti.
Pa čemu to sve samo zamišljati, tvoj život je produkt tvojih misli, zato zamisli i živi tako…
Uzimaš me slomljenu,
Nespremnu da volim ikoga
Staješ uz mene
I voliš me na način na koji on nikad nije
Znaš da ti sad odmah ne mogu uzvratiti
Ali ni ne prisiljavaš me
Čekaš kad ću biti spremna
Zagrliti te i misliti baš na tebe
Bez onih duhova prošlosti
Koji me sad progone…
Želim ti samo reći hvala
Što si mi pružio ruku kad sam je trebala
Što si mi pružio razumijevanje kad nisam sama sebe razumila
Što si me pustio da na tvom ramenu plačem za njim
A više od svega hvala ti za onu snagu koju osjećam kraj tebe,
Snagu koja me je makla od njega i tuge
Snagu koja mi svaki dan iznova stavlja osmjeh na lice…
Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer. Mi se međutim očajnički hvatamo za jučer, i onda jučer postane teret, koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne možemo izaći, čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije izazivaju – strah.
«Samo oni koji su sposobni ostvariri utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.»
- Ljudi često zaborave da posjeduju svoj djelić svijeta.
zaborave da jedan dio sunca sjaji samo za njih.
svatko ima svoj dio sunca. svatko ima svoju zvijezdu.
ali teško je istaknuti se među tolikim mnoštvom...
/zašto bi baš moja zvijezda bila sjajnija od neke druge?/
ponekad pomisle da sve su zvijezde jednake. ali nisu.
kad se malo bolje zagledaš... svaka ima svoju priču.
/zašto je baš moja zvijezda drugačija od onih ostalih?/
ali vjerujem... da sudbinu možeš promijeniti. ako to želiš.
vjerujem.. da nema više sile koja ti određuje što ćeš raditi.
jedino što se mora... umrijeti.
/besmrtnost bi bila tako prokleto dosadna, zar ne?/
svatko bi radio što ga je volja, ne bi bilo više ni tuge ni sreće..
godine bi se samo nizale, osjećaji prolazili...
/ovako je bolje, zar ne?/
rađamo se, živimo, umiremo, tako treba biti.
svakome jednom 'istekne vrijeme', svakog ponesu godine.
nekoga malo ranije nego što bi trebalo...
kad bolje razmisliš... život. nešto strahovito vrijedno.
nekima je oduzeto sve ono što mi imamo,
neki nemaju priliku preživjeti niti jednu jedinu noć...
a mi besavjesno odbacujemo sreću, odbacujemo osmjehe i iskrenost.
prepuštamo se laži, boli, prepuštamo se zlu i uništavamo svijet.
naravno, ne svi.
/ali ljudi su zaista komplicirana bića, zar ne?/
I zbog tog surovog preživljavanja često zaboraljamo živjeti !
I zato ŽIVITE DANAS !!!!! Živite svaki dan kao da je posljednji,
jer jednom će i biti!!!! Život je kao crtež bez gumice za brisanje!!!!!!
°°Čovjekov put je poput besciljne šetnje krajolikom.Ako suviše gleda na cilj,koraci mu postaju ubrzani od nestrpljenja i propušta vidjeti i diviti se ljepoti krajolika.Prestane li tragati za svim onim što misli da mu treba,to što mu doista treba objavljuje mu se u svoj punini...°°
Priča jedne sasvim obične ulične mace...
Rođena sam jedne vedre proljetne večeri u podrumu jedne stambene zgrade.
Uz još 3 braće ja sam se rodila posljednja i najslabija. Možda me zbog toga majka
najviše mazila, prala i tetošila. Sjećam se topline njezina tijela, hrapava jezika i
slatkog mlijeka koje smo hlapljivo gutali jer je ono značilo život.
Danima se samo nakratko odvajala od nas , kako bi nešto brzo pojela i onda se
vraćala i primala nas u svoj topli zagrljaj.
Nakon 2 tjedna s mukom smo počeli otvrati oči, radoznalo promatrali
«naš podrumski svijet» koji nas je okruživao.
Majka je sve češće i duže izbivala, dok se jedne večeri nije vratila.
Bila je prelijepa crne sjajne dlake zelenih očiju koje su svijetlile kao dragulji u mraku.
Prošao je još jedan dan, sve smo više osjećali glad a nje još nije bilo.
Vratila se kasno noću, umorna i mokra , jedva se kretala od slabosti a u mraku je
zasvijetlio samo jedno oko. Tamo gdje je nekad bilo drugo zjapila je ogromna krvava rana.
Više nije izlazila. Danima je apatično ležala i kao da je nije bilo briga šta se sa nama događa.
A onda jedne noći njezino se tijelo ukočilo.
Više nas nije grijala, mlijeko je preušilo a nije niti odgovarala na naša dozivanja.
Onako maleni, nismo mogli shvatiti šta se desilo, dok nas strašna glad nije natjerala da napustimo
sigurno gnijezdo i na slabašnim nogama oteturamo van. Vani je bilo bučno, cika , galama
brujanje. Dok su moja braća hrabro krenula u avanturu zvanu život ja sam se užasno
bojala i oklijevajući stajala na vratima podruma.Najsnažniji braco zaletio se na veliki
crni asfalt , čuo se tup udraac, slabašni mijauk , pucketanje kostiju. Krv je šiknula na sve
strane a na asfaltu je ostala samo mala krvava mrlja.
Drugo dvoje ustuknulo je , ali ne dovoljno brzo.
Odnekuda se stvorila grupa malih dvonožnih stvorenja.
Galamili su i počeli ganjati preostalu braću. Zamahivali su štapom, udarali ih bjesomučno po glavi i
tijelu, sve dok jedan nije beživotno ostao ležati u blatu. Drugi je pokušao pobjeći, no jedno
ga je stvorenje zgrabilo za glavu i bacilo u drvo.
Tresla sam se od straha i boli, ostala sam potpuno sama i bespomoćna , moja su braća
Mrtva ležala u blatu. Bila sam gladna i izmučena , bolesna od straha i samoće.
Pobjegla sam natrag u podrum ni sama ne znajući šta ću i umora tvrdo zaspala.
Svanulo je sunce. Glad i nagon za preživljavanjem natjerao me da napustim utočište
I krenem u nepoznato.Sada sam naučila od čega treba bježati.
Bježala sam danima .....
Čim bih čula zvuk motora , sklanjala se od buke i galame koju su proizvodila dvonožna
Stvorenja i pod okriljem noći tražila hranu po otvorenim kontejnerima za smeće.
Prolazili su dani. Zaokupljena traženjem hrane , zaboravila sam na oprez.
Oštra bol u nozi podsjetila me da stojim na cesti. Automobil je prošao,
udario me i više nisam mogla pokrenuti zadnje noge.
Dovukla sam se u bolovima do ruba ceste i tamo ostala ležati čekajući da bol
prestane i da mi se vrati snaga.
Odjednom buka koja se približavala. Mala stvornje dugačke dlake na glavi dolazila su
prema meni. Osjetila sam bol i našla se na rukama jednog od njih. Stvorenje me nekamo
nosilo usprkos mojim pokušajima da pobjegnem. Malecka me unijela u kuću i stavila u
kartonsku kutiju, na mekan ručnik. Ista takva dvonožna stvorenja, samo puno veća
nisu baš bila oduševljena mojim prisustvom. Dobila sam mlijeko a mala ruka milovala je
nježno moje krzno. Dani su prolazili a ja sam se polako oporavljala i mogla stati
na sve četiri noge. Svakodnevno sam ustajala, odlazila u dvorište obaviti
nuždu i kad bih se umorila odlazila natrag u kutiju.
Moj strah prema dvonošcima iz dana u dan je slabio.
Počela sam se osjećati sigurnijom iako sam se od velikih neprimjetno sklanjala .
A onda jednoga dana zajedno sa kutijom izbačena sam u dvorište.
«Mački je mjesto vani» reklo je veliko dvonožno stvorenje.
Danju sam lješkarila na suncu i nekako se snalazila, no noći su mi bile pravi pakao.
Navršila sam već 6 mjeseci i dečki su me naprosto proganjali.
Jedne noći ščepao me stari jednooki mačak i dok sam se uopće snašla ,
klonula sam i osjetila veliku nemoć. Jedva sam se uvukla u kutiju i prespavala cijeli idući dan.
Dani su prolazili a ja sam svakim danom sve više osjećala slabost i težinu u trbuhu.
Nisam znala šta se samnom događa, a nakon izvjesnog vremena kada sam vidjela svoj
lik u staklu izloga u susjedstvu uplašila sam se sebe same. Bila sam jako debela.
Onda , jedne noći strašni bolovi a iz mene su počela izlaziti mala nejaka stvorenja.
Nisam znala šta da radim, uhvatila me panika a onda neko čudno blaženstvo i ljubav
prema nejakim stvorenjima kojih sam nabrojila tri. Instiktivno, u meni se probudila
majka. Počela sam ih čistiti i prati a oni su odmah prionuli sisati mlijeko koje je počelo
navirati iz mojih grudi. Postala sam mama maca iako to nisam očekivala.
No moji ukućani nisu željeli mene, a kamoli moje mačiće.
U početku su me puštali na miru, djevojčica je mazila moje malene i mene ,
donosila mi hranu i vodu i brinula da ležaj u kutiji bude udoban.No jednog dana
Veliki muškarac poklopio je kutiju, ubacio je u bunker automobila i znala sam da nas
negdje odvozi. Auto je stao, bunker se otvorio, kutija u kojoj smo se nalazili ja i moji
mačići ostavljena je u travi u dvorištu neke napuštene, ruševne kuće.
Pored kutije plastična zdjelica s vodom i kroketima. «Snaći ćete se vi. Netko će vas
već pokupiti.» bilo je jedino što je rekao na rastanku, ušao u atuomibil i odvezao se.
Obuzela me neka tuga i osjećaj nemoći. Hrana i voda mogli su dotrajati u najboljem
slučaju dva dana a onda::? Šta će biti sa mojim malenima kada ne budem više
imala snage hraniti ih i brinuti o njima? Nisam mislila na sebe.
Mučilo me kako ću spasiti svoju djecu.
Hrana i voda trajele su samo dva dana a onda sam slijedećih dva tjedna ,
tijekom kojih sam pročešljala svu okolicu u potrazi za hranom i vodom ,
gladovala i žeđala, dok nisam shvatila da mi se smrt velikim korakom približava.
Dok su moji maleni bezbrižno isisavali
i posljednje kapi mlijeka, moj je mijauk postajao sve tiši i hrapaviji. Bio je to plač očajnika,
nada da će netko čuti i pomoći.
Jednog jutra, dok je sunce sramežljivo izranjalo iz mora, u daljini sam čula šuštanje trave
I neko komešanje. Glasovi su bili sve bliže , a pričale su dvije mlade žene
dok su se približavale našem skloništu. «Gle, cijela obitelj, i to ostavljena na milost i nemilost.
Jadnici, ne mogu ovdje preživjeti!» bile su to riječi koje su zapečatile moju sudbinu ,a
meni se vratila nada i osjetila sam silnu sreću. Žene su prišle i pokupile nas zajedno sa
kutijom. Pomislila sam «I smrt je bolja od ove agonije, gore ne može biti» pogledala ih
zahvalno bez imalo volje da bježim .
Odnijele su nas u veliku toplu i svjetlu sobu, namjestile košaru za nas i donijele
čak 4 zdjelice pune razne hrane , vode i mlijeka.Njihove ruke bile su nježne i pune samilosti
dok su milovale moje mršavo tijelo i igrale se mojim malenima.
Bila sam im neizmjerno Zahvalna i htjela im to pokazati umiljavajući im se oko nogu.
«Maca mora veterinaru , a malene ćemo nastojati udomiti» rekla je jedna ,
pogladila me po glavi i ostavila nas u miru da se konačno u sigurnosti sobe opustimo i odmorimo.
Dani su nam prolazili kao u najljepšoj priči. Ojačala sam igrala se s malenima , uživala u
dobroj hrani i čistoj i udobnoj košari a svaka zraka sunca u meni je dozivala želju za životom.
Kada su moja djeca navršila 2 mjeseca, počeli su dolaziti udomitelji.
Gledala sam kako moja djeca jedno po jedno odlaze u novi dom i vidjevši kako
ih sa ljubavi i pažnjom uzimaju na ruke ,
znala sam da će njihov život biti daleko ljepši od mojega.
Kada je i zadnje mače udomljeno, ostala sam sama , pomalo uplašena ,
sa zebnjom u srcu šta će biti samnom.
Odraslu macu, makar i mladu teško da će netko prihvatiti.
Tada su me odveli na operaciju. Ne znam što je veterinar samnom radio ,
tako sam čvrsto spavala , da sam bol osjetila tek kada sam se probudila.
No moje dobrotvorke njegovale su me sa puno ljubavi i poslije
10tak dana bila sam sasvim dobro.
Osjećala sam se odlično, dobro jela a imala sam i želju za igrom.
Starija , vrlo elegantna gospođa ušla je u moj život jednog sumornog jesenjeg predvečerja.
Stajala je na vratima sa suzama u očima i gledala me bez riječi.
Njezina je ljubimica uginula i tražila je novu macu kojoj će pokloniti svoju ljubav.
Na prvi pogled mi se svidjela a znala sam da se i ja njoj sviđam. Iako sam bila obična
crna ulična maca , učinila bih sve da je osvojim. Krenula sam u akciju i prela glasno
umiljavajući se oko nje nadajući se da će shvatiti koliko sam draga i poželjna.
Gospođa se nasmiješila , uzela me u naručje i pritisnula svoj obraz uz moj.Odluka je pala.
Krenula sam konačno kući, a moje je srce pjevalo od sreće.
Dobila sam najljepši dom koji sam samo mogla poželjeti. Sve mi je bilo prekrasno.
Moja nova crvena košara, mekani bijeli jastučić, hrana koja me mamila svojim mirisom,
Posvuda mišići i druge igračke, na terasi veliki plastični WC s pijeskom koji je mirisao.
Veliki crni pas prihvatio me odmah, vjerojatno je slutio moju bolnu prošlost, jer je i sam
bio usvojen. Brzo smo pronašli zajednički jezik, tolerirajući jedno druga, sve dok nismo
konačno postali nježni i vjerni prijatelji.
Naša nas obitelj mazi i pazi, često zajedno uživamo u vrtu, igrajući se u travi i cvijeću dok
naši ukućani ispijaju popodnevnu kavu.
U kišnim i hladnim danima često drijemamo svaki u svojoj košari , uživajući
u toplini jastuka i ljubavi kojom nas naši dobročinitelji svakodnevno obasipaju.
Od jedne jadne sasvim obične «ulične mace» postala sam razmažena ljubimica,
uživam u svakom novom danu i konačno živim životom vrijednim življenja.
OVA JE PRIČA POSVEĆENA SVIM ONIM LJUDIMA KOJI SA GAĐENJEM
GLEDAJU NA ULIČNE MAČKE. VRIJEME JE DA KONAČNO SHVATE DA
ŽIVOTINJE NISU SVOJOM VOLJOM OSUĐENE NA ULIČNI ŽIVOT.
VRIJEME JE DA PRIHVATE ČINJENICU DA JE SAMO I JEDINO ČOVJEK
ODGOVORAN ZA PATNJU I BOL ŽRTVE KOJE SU MNOGE NEDUŽNE ŽIVOTINJE.
I DA SAMO ČOVJEK ODLUČUJE PO SVOJOJ SAVJESTI HOĆE LI IM ILI NEĆE POMOĆI.
SVAKO ŽIVO BIĆE ROĐENO JE SA RAZLOGOM I IMA ELEMENTARNA PRAVA
NA ŽIVOT VRIJEDAN ŽIVLJENJA.
MNOGE ŽIVOTINJSKE PRIČE IMALE BI SASVIM DRUGAČIJI ZAVRŠETAK
KADA BI ČOVJEK KORISTIO STERILIZACIJE KAO SREDSTVO SPREČAVANJA
RAĐANJA «PREKOBROJNIH» MAČAKA I PASA.
KAO NAJINTELIGENTNIJI I DOMINANTNI OBLIK ŽIVOTA NA PLANETI ZEMLJI,
ČOVJEK IMA MORALNU OBAVEZU BRINUTI SE O DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA I
POMAGATI IH, JER SE JEDINO NA TAJ NAČIN OSIGURAVAJU UVJETI
ZA OPSTANAK SVIH USKO POVEZANIH OBLIKA ŽIVOTA NA ZEMLJI.
NEPOTREBNO UBIJAJUĆI I MUČEĆI ŽIVOTIONJSKE VRSTE, ČOVJEK
NARUŠAVA PRIRODNU RAVNOTEŽU , OPASNO ZANEMARUJUĆI ČINJENICU DA
PRIRODA BEZ ČOVJEKA MOŽE, A ČOVJEK BEZ PRIRODE NE!!!
Kad na vedrome noćnome nebu vidite tisuću malih iskrica
Sjetite se na bezbroj u blatu usahnulih šapica.
I kada vidite zvijezdu što upravo je pala
Mnoga nevina srca mala kucati su stala.
S usana molitva tiha penje se u visine:
«Oprostite ljudima jer ne znaju šta čine !»
