Bujne kišne šume, spektakularni fjordovi, vulkani i ledenjaci, kristalno bistre rijeke, zasnježeni vrhovi planina, duge i puste pješčane plaže, osebujne životinjske vrste, te beskrajna zelena polja na kojima pasu ovce i krave. Tako se u nekoliko riječi može opisati najizoliranija država na planeti – Novi Zeland. No, za ulazak u zemlju postoje rigorozna pravila (zabranjeno je unositi svježu hranu, a carinici čak pregledavaju šatore i obuću koji ne smiju biti blatni – u protivnom ih carinici očiste posebnom tekućinom). Sve je to upravo zbog osebujne prirode i autohtone flore i faune, pa svi putnici na aerodromu budu pomno.
Iako Sjeverni i Južni otok te zemlje imaju sveukupnu površinu nešto veću od Velike Britanije, tu živi samo 3.8 milijuna stanovnika, dok ovaca ima dvadeset puta više. Ljudi su srdačni i druželjubivi, neovisno o tome kojoj rasi pripadali. Prva je na Novi Zeland došla polinezijska flota kanua oko 1350.godine i naselila ga, a pleme se samo nazvalo Maori, ljudi zemlje. Svoju novu postojbinu nazvali su Ao Te Aroa ili Zemlja dugog bijelog oblaka, kakva im se učinila kad su je prvi put ugledali. Bijeli moreplovci su tu zemlju udaljenu 2000 km od Australije prvi put ugledali 1642.godine i otad je počeli naseljavati, dok su u posljednjih nekoliko godina Azijati gotovo zaposjeli sve veće gradove, a posebno Auckland gdje u vlasništvu imaju bezbroj malih dućana i trgovina.
The City of Sails ili Grad jedrenja(ka) nadimak je Aucklanda zbog velike marine gdje se nalazi najviše jedrilica po glavi stanovnika ikojeg grada u svijetu. Konačno, tu se često odvija i planetarno poznata jedriličarske trka America's Cup. Grad se diči i najvišom građevinom južne hemisfere – 328 metara visokim Sky Towerom (nebeski toranj) koji služi kao telekomunikacijski centar, ali i turistička atrakcija. Svake godine skoro milijun ljudi digne se liftom do njegova dva staklena vidikovca odakle pogled seže i do 82 kilometara u daljinu.
Sjeverni otok nastao je na tzv. vatrenom rubu dvaju tektonskih platoa Zemljine kore koji udaraju jedan o drugog. Zbog toga je ovo područje geološki vrlo aktivno, s mnoštvom gejzira i vulkana. Najveće novozelandsko jezero Taupo ispunjava ogromni krater koji je stvoren prije 1800 godina najvećom poznatom vulkanskom erupcijom u povijesti naše planete. Pepeo je tada, nošen vjetrom, uvjetovao promjene na nebu koje su bile uočljive u Kini, pa čak i Rimu. Novozelanđani su na najbolji način iskoristili snagu prirode – na mnoštvu brzih rijeka podigli su brane, dok su geotermičke pojave ukrotili kako bi ih pretvarale u električnu energiju. Između većih gradova – zelena pustoš. Dok se putuje Sjevernim otokom redaju se zeleni pašnjaci koji su prepuni ovca i krava
Ovčarstvu je pogodovala svježa i vlažna klima zbog utjecaja oceanskih vjetrova koji često donose kišu. Neverojatno, ali istinito, Novi Zeland nije bogata država, pa se ne rasipa novcem poreznih obveznika kojih je ionako malo. Zato autoceste skoro da ne postoje, izuzimajući ulazak u najveće gradove, dok se na mostovima kod prelaska rijeka kolnik suzuje na jedan trak gdje, povrh svega, prolazi i željeznica. Pašnjaci i zemlja nisu u vlasništvu države nego običnih ljudi, pa po cijelom Novom Zelandu nema mjesta uz cestu, osim ulaza u posjed, koje nije ograđeno.
Rotorua je najpoznatije turističko mjesto cijelog Novog Zelanda. Podignut je na obali istoimenog kipućeg jezera, ali se uz gejzire, sivo blato koje ključa i slične geotermičke pojave ovdje nalazi najveća zajednica plemena Maori. Njihova su naselja podignuta odmah uz kipuća jezerca tako da ih koriste za pranje odjeće, ali i kuhanje. No, da bi turisti ušli u to naselje treba kupiti ulaznicu, a za večernje programe uz maorske ratničke plesove i degustacije jela treba se predbilježiti unaprijed. Nije nam se sviđao taj komercijalizirani turizam, a niti smo znali tko je beskrupolozniji – da li bijelci koji su Maore segregirali u naselja koja se posjećuju uz naplatu ili sami Maori koji lijeno sjede uz svoje kuće i na taj način zarađuju dio kolača.
Hamilton je treći grad po veličini na Sjevernom otoku. Tu živi jedna od najuspješnijih Hrvatica, Nevenka Drnasin, koja je 1960-tih došla u Novi Zeland i ostala. Na svojem ogromnom i mehaniziranom posjedu ima preko tisuću krava koje proizvode 20.000 litara mlijeka na dan. Nevjerojatno je kako je kravarstvo unosno i isplativo. Cijela obitelj sudjeluje u tom biznisu koji je sad u svoje ruke preuzeo sin Tony. Nakon opuštajućeg i ugodnog petodnevnog boravka kod zabavne i dobroćudne obitelji Drnasin, nastavili smo do Wellingtona, na samom jugu Sjevernog otoka. Putem su se i dalje redali pašnjaci, brežuljci, ovce i krave.
Wellington je Aucklandu preoteo primat glavnog grada 1865.godine. Sagrađen je na blagim brežuljcima gdje vjetar konstantno piri, pa ima nadimak «Vjetroviti grad». Puno je manji od Aucklanda, do 80-tih godina bio je poznat samo po zgradi parlamenta, ali otada se mijenja i prerasta u aktivan kulturno-umjetničko središte s mnoštvom galerija, muzeja i umjetničkih preformansi. Čak su se i nepoznati skateri te biciklisti uklopili svojim vratolomijama u strogom centru Wellingtona koji vrvi od ljudi. Tramvaji koji se uspinju po brežuljcima uz prekrasne parkove, vrtove s cvijećem, muzeje, drvene vile i crkve gotovo da stvaraju dojam da smo u San Franciscu. Iz luke trajekt plovi tri sata do 17 kilometara udaljenog Južnog otoka.
Oba otoka Novog Zelanda sjajno su povezana željeznicom koja je 1993.godine privatizirana i koja na svom putu od 4.000 km prelazi preko točno 2.178 mostova. No, mi ipak želimo biti samostalni, pa imamo dva unajmljena vozila kako bi i doživjeli vožnju po lijevoj strani. Ograničenje je svugdje 100 km/h, a mi ga ponekad gadno prekoračujemo, posebno noću. Vozimo zapadnom obalom Južnog otoka. S desna Tasmansko more, s lijeva gorovita planinska područja, a ispred nas rijeke, riječice, potoci. Cesta se stalno suzuje na mostovima. Konačno stajemo ispred ledenjaka Franz Josef, kojeg je tako nazvao austrijski istraživač koji ga je prvi uočio. U istoimenom mjestu piše da nije preporučljivo ići do samog ledenjaka, ali na samom putu za ledenjak vidimo turiste s vodičima koji kreću. Očito je preporučljivo ako se papreno plati. Nigdje ne piše da je zabranjeno ići do ledenjaka, pa krećemo nakon skupine. Neopisivi je to osjećaj i strah stajati pred tolikom masom leda. Penjemo se, istražujemo ledenu spilju, a onda brzo nazad u vozila.
Konačno su nam se počele prikazivati i Novozelandske Alpe. Najveći vrh je Mt.Cook s vjerojatnih 3.684 metra, ujedno i najviši vrh cijelog Novog Zelanda, iako je 1991.godine izgubio na visini kada se veliki dio istočne strane odronio i stvorio gigantsku lavinu koja je srećom bila bez žrtava. Obitelj Drnasin dala nam je telefonski broj prijatelja u gradu Wanaki koji bi nam mogao sugerirati dobre planinarske ture. Snažni Lloyd Ferguson dao nam je upute kako krenuti prema planini Aspiring, a prije toga nas odveo u šumu izvan grada, kiši usprkos, gdje je snimana scena iz filma «Gospodar prstenova». Nakon ugodne noći u malom apartmanu, naredni je dan osvanuo u suncu. Krenuli smo prema planini Aspiring i na putu imali pravi, istinski doživljaj Novog Zelanda – stado ovaca prepriječilo nam je put u kanjonu rijeke orkuženog visokim brdima. Nakon neobilaznog slikanja idile, krenuli smo u planinarenje u starim kišnim šumama kakve su u doba dinosaurusa postojale na prastarom kopnu Gondwani. Kako smo se penjali, krajolik je oduzimao dah. Potoci, vodopadi, led koji se odvaja s ledenjaka i pada niz strme litice. U takvom smo okruženju objedovali, a zatim se vratili do vozila. Valjalo je posjetiti i neslužbeno najavanturističkiji grad svijeta – Queenstown. Barem je tako pisalo na svim brošurama u agencijama. Grad se nalazi na jezeru Wakatipu, dugom 77 km, koji je opkoljen prekrasnim planinama Remarkables (Izuzetne). Znanstveno je dokazano da je jezero ledenjačkog porijekla. No, razina vode koja se diže i spušta za 7 cm svakih pet minuta ima razloga u maorskoj legendi. Demon je oteo prekrasnu Maori djevojku, a njen je ljubljeni zapalio demona i zakopao ga na mjestu gdje je nastalo jezero. Srce demona je nastavilo kucati i u tom se ritmu danas tako brzo izmjenjuju plima i oseka. Od kativnosti koje se mogu prakticirati u Queenstownu jesu paragliding, planinarenje, bacanje padobranom, vožnja ultrabrzim gliserom na rijeci Shotover, bungy jumping (drugi po visini u svijetu), rafting... Nabrajanju nema kraja. No, sve je izuzetno skupo, pa se ne isplati probati kad skoro sve imamo i kod kuće. U mjestu Bluff, na samom jugu, nalazi se možda najslikaniji prometni znak. Pokazuje smjerove u kojima se nalaze veći svjetski gradovi i kilometri koji nas odvajaju od njih.
Sada slijedi povratak do Aucklanda. Vozimo istočnom obalom Južnog otoka s obvezatnim stajanjem u najvećem gradu otoka, a ujedno i najengleskijim cijele zemlje. Christchurch je ime dobio po katedrali Isusove crkve koji su Anglikanci počeli graditi 1864.godine a kompletirali je 1904. No, grad je poznat i kao Grad parkova. Nastao je na jednom od najravnijih područja zemlje (ravnice Canterbury područja), pa mnoštvo ljudi trčkara ili se vozi biciklom uz parkove i rijeku Avon koja teče gradom. Subota je ujutro, što u ovom dijelu svijeta, uključujući Australiji i većinu otoka Tihog oceana, znači da se negdje u gradu odvija lokalni sajam gdje se mogu kupiti raznorazni autohtoni predmeti, hrana, odjeća i ino. Našli smo ga i mi i kupili neobične zimske kape koje mogu biti marame, šubare, pa i šal.
Zadnju večer u Aucklandu častili smo se morskim plodovima u otmjenom restoranu marine, pokraj replike novozelandske jedrilice koja je sudjelovala na America's Cupu, a onda se iznenadili upozorenjima o novoj pošasti – SARS-u. Maske smo donijeli kući kao još jednu od bezbroj suvenira s fantastičnog puta na kraju svijeta.
