Nakon trodnevnog boravka u Sydneyu, krenuli smo u istraživanje cijele Australije. Tako je počela naša operacija - Australijom po lijevoj strani. I čim smo izašli na cestu, pogriješili smo traku. Srećom, bili smo u sporednoj ulici. No, već nakon stotinjak kilometara vladali smo vozilom, cestom i najmlađim kontinentom. Jedino je bio neugodan osjećaj vidjeti kako iz zavoja dolaze veliki kamioni, posebno noću. Držali bi čvrsto volan jer nas je instinkt tjerao da se vratimo na “našu” desnu stranu misleći da je kamion na krivoj strani te da slijedi frontalni sudar.
Samo dva sata vožnje zapadno od Sydneya nalaze se Blue Mountains, koje svojim vrhovima i usjeklinama, ljepotom i krajolikom blago podsjećaju na američki Grand Canyon. Cesta prema jugu prolazi ravnicama, obrasla niskom travom opaljenom suncem, na kojima se viđa pokoja mala farma te mnoštvo konja na ispaši. U daljini su brežuljci s eukaliptusima, pa nam to nalikuje afričkoj savani. U takvoj sušnoj ravnici sagrađen je glavni grad Australije koji je nazvan Mjesto susreta ili Canberra na jeziku Aboridžina. Iako se u brošurama hvali ljepota grada, nama je odisao umjetno - mnoštvo zelenih parkova i vodoskoka (usred pustinje?!), kružnih trgova, nekoliko galerija i muzeja te zgrada parlamenta je sve što nudi prijestolnica. Strogi centar bio je pust u nedjeljno popodne. Ništa nije radilo, osim nekoliko kafića i supermarketa u kojem smo na policama uočili “Vegetu” i sokove “Maraske”.
Cijelom državom Novi Južni Wales (glavni grad Sydney) protežu se južni dijelovi velikog planinskog lanca Great Dividing Range (Veliki razdvajajući lanac) koji je prirodna barijera između središnje pustinje i cijele istočne obale Australije zbog čega kišni oblaci s Pacifika i ne mogu doprijeti u unutrašnjost. Na samom jugoistoku nalaze se Australske Alpe s najvišim vrhom kontinenta - Mt Kosciusko (2.228 metara), a područje oko njega je istoimeni nacionalni park. Zbog stiske s vremenom nismo planinarili, već ušli u državu Victoriju na putu za njen glavni grad Melbourne, najveću australsku luku i drugi grad po veličini, s populacijom od preko 3 milijuna stanovnika. Dok smo vozili periferijom grada, činilo se da smo u nekom velegradu nerazvijenog svijeta - kilometrima priljubljene stare, oronule zgrade s obje strane ceste na kojoj je u podne vladao prometni kaos, stari tramvaji s mnoštvom žica iznad naših glava, smeće uz cestu, ljudi raznih rasa i boja kože. Sam centar je sušta suprotnost. Prepun je kafića, malih trgovina i suvenirnica, uvijek u vlasništvu Azijata. Na svakom koraku mogu se naći jela svih azijskih i europskih naroda, a zanimljivo je da je Melbourne treći grad u svijetu po populaciji Grka, nakon Atene i Soluna. Mi smo otkrili zdrave, alternative kafiće u kojima postoje samo mikseri i mnoštvo raznolikog voća, pa i povrća. Možete birati već poznate mješavine voća nazvane atraktivnim imenima ili sami izabrati koje vrste voća da vam istisnu i pripreme kao vitamiski i osvježavajući napitak.
Nakon prespavane noći u lijepom hostelu u centru Melbournea za samo 20 dolara (84 kune) po osobi, krenuli smo na Phillip Island vidjeti paradu pingvina koji se noću iz oceana vraćaju u svoja gnijezda na obali. No, ostali smo neugodno iznenađeni saznavši da treba kupiti ulaznicu (oko 50 kn) kako bi vidjeli običnu prirodnu pojavu koju su ljudi pretvorili u komercijalnu dobit, uz strogu zabranu snimanja i slikanja. Dio plaže do mora ograđen je visokim drvenim zidom i osvjetljen reflektorima, pa nas je zanimalo kako to da pingvinima ne smeta neprirodno svjetlo koje ih obasjava noću budući da u cijeloj Australiji naglašavaju potrebu za očuvanjem prirode i životinja u izvornom obliku, bez utjecaja čovjeka. Iz protesta nismo platili ulaznicu, prežalili pingvine i nastavili Velikom oceanskom cestom gdje su najveća i besplatna atrakcija dvanaest samostalnih stijena koje izranjaju iz mora. Zovu ih “Dvanaest apostola”, a nastali su morskom erozijom. Naime, obala ovdje naglo završava visokim liticama ispod kojih se nalazi pješčana plaža. More je kroz miljune godina izbrazdalo i erozijom “pojelo” visoku obalu koja je u prošlosti sezala dublje prema moru. No, tih se “dvanaest apostola” još nije urušilo te se nastavlja “kupati” na međi Indijskog i Tihog oceana.
Obalom prema zapadu stiže se u Južnu Australiju, najsušniju državu najsušnijeg kontinenta na planeti. Tu se nalazi i najniža točka cijele Australije - jezero Eyre koje je 6 metara ispod razine mora. Jednom davno tu je bilo more, a australska klima ga je vremenom osušila i danas je preostao samo debeli sloj soli. Glavni grad Južne Australije je milijunski Adelaide, poznat po mnoštvu crkava, a država po rudnicima opala, brušenog dragog kamena duginih boja. Ljudi u potrazi za opalima godinama žive u pustinji gdje buše rupe u tvrdoj stijenu, a prebivaju u podzemnim kanalima zbog paklenih vrućina na površini. Najveći opal pronađen je 1969.godine i imao je skoro 7 kg. Zapravo je cijeli Oz (kako Australci skraćeno zovu zvoju zemlju) bogata mineralima i ta industrija preidnjači u ekonomiji. Australija je prva u svjetskoj produkciji boksita, industrijskog dijamanta i olova, a poznati su i rudnici ugljena, bakra i željezne rudače, pa je sad jasno zbog čega su stijene i pustinje u Australiji crvene boje. Dan vožnje zapadno od Adelaidea nailazi se na možda najdužu, najravniju i najdosadniju ravnicu na Zemlji. U Nullarbor Plainu ne raste ijedno drvo, a jedino su zanimljivi prizori obale uz zaštićeni Veliki australski zaljev (Great Australian Bight) gdje se mogu vidjeti tuljani, kitovi, dupini i morski psi. Tako se ulazi u Zapadnu Australiju, najveću državu, ali i najmanje komercijaliziranu, pa se teško pronalaze bankomati, restorani, trgovine i McDonaldsi. Sve je fokusirano u glavnom gradu Perthu, gdje živi milijun i pol stanovnika od ukupno dva milijuna te države. Možda je to najizoliraniji grad na svijetu jer je prvi veći grad-susjed Adelaide udaljen nezamislivih 2.700 km. Neki smatraju Perth najljepšim australskim gradom zbog rijeka Swan i Canning uz koje je sagrađen, cesta s mnoštvom drvoreda, plaža koje zapljuskuje Indijski ocean, suhih i toplih ljeta, te kišnih zima, ali i zbog toga što je Perth jeftiniji od svih drugih većih gradova u Ozu.
U Sjevernom teritoriju vlada tropska klima zbog čega je na Badnjak 1974.godine i nastradao Darwin, glavni grad, kada ga je uništio ciklon Tracy. Grad je nazvan, pogađate, po slavnom prirodoslovcu koji je putovao na brodu Beagle čija je posada 1839.godine prva ugledala kopno na kojem je grad Darwin osnovan 30 godina poslije. Zbog blizine s Azijom bio je bombardiran od strane Japanaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, a danas je ta blizina razlogom da u tom kozmopolitskom gradu živi 50-ak narodnosti.
Na sjeverozapadu kontinenta, također u tropskom pojasu, nalazi se država Queensland koja se uspoređuje s Floridom u Sjedinjenim Državama - idila za surfere, ronioce i kupače, ali u rijekama treba biti oprezan jer nastanjuju ih opasni krokodili. Ta je država uvijek zelena, s bogatom vegetacijom i uzgojem tropskog voća. Zbog svega nabrojenog se morski pojas i zove Zlatna obala. Na samom sjeveru Queenslanda nalazi se poluotok Cape York kojeg su svi moreplovci najprije ugledali kad su istraživali taj novi kontinent. Tu se nalazi i jedno od svjetskih čuda, Veliki koraljni greben (Great Barrier Reef), koji se proteže uz obalu Queenslanda sve do Nove Gvineje. Teško ga je opisati - to je više od 2.000 kilometara dug i 15 do 300 km širok niz od oko 3.000 grebena i školja te 618 otočića. Zapravo sve što se vidi jesu živući koralji ili kosturi mrtvih koralja koji su se milijunima godina taložili na morske stijene, pa se smatra da je to jedina živuća tvorevina koja se vidi s Mjeseca. Zbog bogate flore i faune (1.500 vrsta riba i 4.000 vrsta školjaka) te krhkog ekosustava, Veliki koraljni greben je 1979.godine proglašen nacionalnim parkom i postao najveće morsko zaštićeno područje na svijetu. Svi su njegovi grebeni i otočići nekad davno bili dio kontinenta koji su se vremenom odvojili i sada je to raj za jedriličare i ljubitelje morskih dubina, udaljen 50 do 100 kilometara od australske obale.
Na samom jugoistoku Queenslanda nalazi se glavni grad te države - Brisbane (1.3 milijuna stanovnika) koji je najveća riječna luka Australije, iako se nalazi i na obalama Tihog oceana. Od tog se grada cestom uz obalu nakon petstotinjak kilometara stiže u Sydneyu, a onom tko namjerava opkružiti cijelu Australiju valja napomenuti da je njen obalni opseg 26.500 km, više od polovine opsega Zemlja!
Budući su živjeli izolirano od ostatka svijeta i uz nezahvalne prirodne uvjete, Aussies su se koncentrirali na ono što imaju i počeli “njuškati” po svojoj zemlji. Tako su u prašnjavim, crvenim pustinjama pronašli mnoštvo minerala, shvatili da mogu uzgajati ovce te su zahvaljujući rudarstvu, crnoj industriji, farmama i ovčarstvu pretvorili Australiju u svjetsku ekonomsku velesilu. Problem nedostatka vode riješili su irigacijom suhih područja i dovođenjem vode u gradove (npr. u Perthu) putem stotinama kilometara dugih cjevovoda iz rijeka ili planinskih područja gdje one izviru i gdje se topi snijeg. Tako se u Zapadnoj Australiji i Novom Južnom Walesu mogu navodnjavati velika polja pšenice čijim je izvozom Australija peta u svijetu.
Jedini problem koji još moraju riješiti jest odnos prema Aboridžinima. Dali su im pravo glasa, socijalnu zaštitu, ali ima još toga za popraviti jer kako je rekao jedan bivši australski političar, “Australiju i Australce će svijet suditi po tome kako ćemo se odnositi s našim domorodačkim narodom”.
Britanci koji su prvi stigli u Australiju i ostali živjeti vremenom su razvili poseban oblik engleskog jezika koji danas zavija i krati svaku moguću riječ (Tasmanija - Tassie, mosquito - mozzie, chewing gum - chewie), pa nije bilo lako razumijeti ih. No, u trgovinama, kafićima, hostelima, kinima i drugdje svakog dočekaju karakterističnim pozdravom G’day, how are you mate (dobar dan, kako si prijatelju), pa nas je njihova srdačnost oduševila. Dugi put povratka avionom kratili smo spavanjem, gledanjem filmova i svježim sjećanjima na mjesta i ljude iz čarobnog Oza.
