srijeda, 03.10.2007.
Loša inventura prve polovice 2007
Otprilike polovinom mjeseca kolovoza (datum odabrah iz nekih mojih glupih osobnih razloga) te na samom završetku godine imam običaj pročešljat sve svoje postupke, vratiti film unazad i realno s nogama čvrsto na zemlji zapitati se kako sam provela prethodno razdoblje.
Ako sam u nečem griješila preispitujem se da li je to bilo neophodno, da li mi je trebalo…a ponajviše od svega „seciram“ svoj mozak tražeći uzrok svojim grijesima.
Dobre stvari su dobre, izvučem i njih na površinu, i zadovoljno ih smjestim u još jedan od uspjeha u svom životu, no one me ne zabrinjavaju…one su kao normalne da su tu, i ne trebaju poseban razlog za egzistiranje ni detaljan osvrt.
Dakle, vratim proteklo razdoblje nazad i shvatim da sam u cijelom svom životnom vijeku od svojih tridesetak godina najviše griješila posljednjih pola godine, zapravo da budem preciznija cijelu godinu dana. Zaključno sa jučerašnjim danom, mogla bih reći da je cijela jedna godina bila zapravo pogreška
I tako ja sada razmišljajući naglas i podijelivši tu svoju „sramotu“ sa vama pitam se što mi je to trebalo… Bila sam svjesna (na osnovu prethodnih inventura ) da sam na pravom putu i da mi život ide smjerom kakvim želim. Zašto čovjek radi gluposti, i trebaju li mu one? I zašto čovjek (čitaj: ja) iako zna da radi pogrešno, ne može odoljeti svojim najnižim strastima u sebi, onom najpodlijem i najneiskrenijem u sebi za koje nije ni znao da postoji u njemu. No dobro…neću sad kukati za prošlošću, ona je ipak prošlost, pa tamo treba i ostati… i iako nije daleko iza mene treba zakoračit naprijed i pokušati ne ponoviti ovako poraznu godinu.
Priznajem sebi svoje grijehe, a što je najvažnije pronađoh u sebi i njihov uzrok.
Ima li iskrenost i život bez laži svoju cijenu? Živjela sam dugo takav život i sa sigurnošću mogu da tvrdim da je takav odnos s bilo kim, a posebice sa svojim partnerom, neprocjenjiv…i iako te život ne mazi i donosi ti razna iskušenja, iako ponekad osjećaš ono što ne bi smio, iako ponekad uradiš ono što je loše, ogoliti dušu samom sebi i priznati sebi da si i ti samo čovjek-porazno je.
Netko će potpuno iskren odnos nazvati glupošću i idealiziranjem života, netko će samo mahnuti glavom i reći da smo svi ljudi i da svi griješimo, a samo rijetki će se suočiti sa svojim lažima i nositi s posljedicama svojih postupaka.
I evo sada stojim tu pred vama iznoseći neke svoje misli i razmišljanja o tome može li se uopće biti iskren cijeli život? Duboko se nadam da može, i da je ova moja godina bila samo „skretanje“ s pravog puta.
...Zapravo kad uđeš malo dublje u sve to, shvatiš da je život zapravo naizmjenično trčanje u krug, a svaka akcija zada daljnju reakciju. Bitno je sasjeći negativnu akciju (nebitno od koga) u startu kako se ne bi doveli do cjelogodišnje loše inventure . Za sječu negativne akcije treba biti iskren prvenstveno prema sebi a onda i prema onome do koga ti je stalo, dakle opet se vraćamo na iskrenost…valjda je onda ona ipak temelj svega…
…a možda sam danas samo razočarana u ljude ili još gore-u sebe…
jer će uglavnom da sadrži moje priče, a one nisu za one koji se smatraju "normalnima"
