spacemonkey

četvrtak, 30.07.2009.

Odlazak

- Drrrriiiing - zazvonilo je na vratima. Uvijek je mrzila taj električni zvuk zvona na vratima. Godinama ga je željela promijeniti, ali je bila prelijena da bi to sama napravila - pa je trpila. Sanjala je da joj Ivo napokon obeća da će useliti, a nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života zamolila bi ga da joj zamijeni to zvonce. Voljela je tog čovjeka, ali je bila svjesna njegove situacije - pa je trpila. Obrisala je ruke o pregaču približila se vratima, naluknula se kroz špijunku, duboko udahnula i otvorila vrata.

-Ti si - potisnula je zadovoljstvo u glasu. Bio je to Ivo, krupniji čovjek sijede kose, u srednjim godinama kao i ona. Oboje su bili sijedi, iako je, ruku na srce, ona koristila poveće količine ehotona kako bi dobila taj plavkasto sivkasti sjaj.
- Uđi - kazala pokazujući rukom u smjeru kuhinje
- Upravo radim krumpir salatu. Ostat ćeš na večeri? - kurtoazno je pitala, ali ni sama nije znala da li to doista želi.
- Neću, hvala. Jadranka, moramo razgovarati - rekao je ozbiljnim glasom, a njoj je srce stalo ubrzano kucati. Ostavila je nož po strani i nekoliko oguljenih krumpira naslonila se desnom rukom na kuhinjski pult i zabrinuto pogledala prema njemu.
- Što je? Što me gledaš tako? - nasmijano je rekao, pokušavajući ublažiti ozbiljnost onoga što slijedi. Slijegnula je ramenima.
- Jadranka, ja odlazim. Ne mogu više ovako. Previše mi je ovo sve. Sve te tajne, laži, skrivanja. Shvaćaš da je to previše za jednog čovjeka - izgovorio je to u jednom dahu, sjedeći na bijelom kuhinjskom stolcu, spreman da se u svakom trenutku brzo digne i izleti iz stana. Ona je samo stajala gledajuć u njegovo lice, blagim pogledom kakav je često udjeljivala drugima. Bio je to naučeni pogled "iskrene" empatije. Dugo ga je vježbala, a nekad ga je osjećala. Danas više tog osjećaja nema. Ostao je samo pogled.
- Odlazimo, prvo na more, daleko od svih, pa ću vidjeti. Moram razbistriti glavu, razmisliti o svemu. Ne znam što slijedi, ali ovo je krajnje vrijeme za novi početak. Shvaćaš? - nadao se da će razumjeti.
- Dogovorio sam s ostalima da se pobrinu za tebe. Ništa ti neće faliti. Bit će ti teško prvih tjedan dana, ali snažna si ti. Uvijek sam vjerovao u tebe i nemoj misliti da meni nije teško. Bilo nam je lijepo dok je trajalo, ali ja stvarno ne mogu više ovako. Ti si drugačija. Snažnija si od mene. Ja nikad ne bi mogao kao što si ti živjela zadnjih šest godina. Uvijek u sjeni. Ali, divim ti se. Želim da znaš to - završio je svoj monolog dok je ona samo nijemo gledala u njegovo lice. Ustao je, izašao iz stana i zalupio vratima.

Ona je stajala, a grlo joj se stezalo. Htjela je zaplakati, ali ponovno je pokušavala biti snažna. Znala je da on to od nje očekuje. Kroz glavu joj je proletilo nekoliko lijepih uspomena na zajednička druženja; opera u Veroni, konferencija na Brijunima, večera u Esplanadi kad mu je darovala sat koji je kupila u Ženevi.. Svi ti trenuci letjeli su joj kroz glavu, a onda ih je prekinulo zvono na vratima.

Sad ću morati sama promijeniti jebeno zvono na vratima, pomislila je i krenula prema hodniku.


---nastavit će se---

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

I'll be watching