Šovinist

Što da radimo sa ženom koja ne zna kuhati i muškarcem koji ne zna popraviti gumu? Kako u našem društvu reagiramo na ženu koja ne zna kuhati? Neki će, u najboljem slučaju slegnuti ramenima, neki će sarkastično komentirati "ma kakva je to žena koja ne zna nešto skuhat" a neki će sasvim ozbiljno to smatrati nedostatkom nje kao žene. Iako je, na žalost, situacija s pravima žena takva da su sve ove reakcije na jednu od karakteristika tradicionalne ženske uloge i dalje učestale i prihvatljive, ipak će postojati i grupa ljudi (još važnije i grupa žena) koja će reakciju neodobravanja pa čak ponekad i reakciju sarkazma nazvati pravim imenom - seksizmom. S druge strane, Zadatak pokreta za prava muškaraca, ali i feminizma, jest tražiti od muškaraca svjesnost i odgovornost u održavanju patrijarhata, tražiti krivicu i odgovornost u pojedincima, a istinsko društvo rodne ravnopravnosti definirati kao kolektivni cilj u slučaju da muškarac ne zna promijeniti gumu (nešto popraviti, voziti auto, imenovati hrvatsku nogometnu reprezentaciju itd.) i pri tome doživi neodobravanje, čuđenje ili zadirkivanje rijetki će to prepoznati kao seksizam, a još rjeđi kao važnu temu za ravnopravnost u našem društvu. Iz tog razloga rasprave kao što su kasnija dob muškaraca za odlazak u mirovinu kao i služenje vojnog roka (ekvivalent bi bio da država zahtjeva od žena da šest do devet mjeseci rade "ženske poslove" za državu, na primjer skrbe se za nezbrinutu djecu, a ako to odbiju onda da gotovo besplatno obnašaju neki drugi posao za dobrobit zajednice - upravo "zato što su žene") u Hrvatskoj se nisu smatrale pitanjima prava muškaraca, niti je ta sintagma ikada korištena u ovom tipu rasprava. Ne samo da svijest o postojanju pitanja vezanih za prava muškaraca nije prisutna u sadašnjosti, već se i ograničenja koja je njihova tradicionalna uloga nametala vrlo slabo izdvajaju i u interpretacijama prošlosti. Te iako već imamo značajna saznanja o tome kako su žene tijekom povijesti obespravljene nametnutom im rodnom ulogom (i sada se suočavamo s time kako ove interpretacije i implementirati u podučavanje povijesti i edukaciji građana) vrlo rijetko se govori o tome i da je tradicionalna rodna uloga muškarcima s jedne strane pružala uistinu nevjerojatne privilegije ali i s druge strane nametala borbu, rat, neizražavanje emocija i jedan drugi oblik žrtvovanja (kao na primjer u slučaju Titanika gdje su većinom poginuli muškarci jer su, kao, muškarci trebali prepustiti svoja mjesta ženama i djeci). Metodologija promicanja muških prava ne smije biti jednaka onoj ženskih prava jer uključuje druga pitanja, funkcionira s nepostojanjem snažno utemeljenog alternativnog muškog identiteta te nepostojanjem razine svijesti o problemu kao ni osjećaja solidarnosti među muškarcima.

Kod žena u prvom valu feminizma osmišljen je alternativni model ženskosti i ono što je upitno i gdje su potrebna snažnija nastojanja jest pitanje pristupa tom modelu i pitanje njegove privlačnosti. Važno je napomenuti da muškarci svoje izbore također donose na temelju vrlo čvrstih rodnih uloga, međutim to niti u kojem slučaju ne smije biti opravdanje seksističkog ili agresivno ponašanja, već dodatna motivacija da ga se razumije, istražuje i iskorijeni bez upadanja u zamku generalizacije ili apriori okrivljavanja muškaraca današnjice za postojanje obrazaca seksizma, jer je to jednako pogrešno kao i etiketirati sve žene kao žrtve. Ono što mora biti zadatak pokreta za prava muškaraca, ali i feminizma, jest tražiti od muškaraca svjesnost i odgovornost u održavanju patrijarhata, tražiti krivicu i odgovornost u pojedincima, a istinsko društvo rodne ravnopravnosti definirati kao kolektivni cilj.

"Razgovarati o ženama a pritom izostavljati muškarce je kao da pokušavamo pljeskati jednom rukom", napisala je jednom prilikom feministkinja Nira Yuval Devis. Od najranije dobi svjesni smo da pripadamo jednom od spolova, ali mnogo, mnogo godina kasnije često se događa da još uvijek nismo svjesni što pripadanje određenom spolu uistinu za nas znači i kako je to jedna od presudnih komponenti našeg identiteta. Iz tog razloga, kako bi nas zaštitili od negativnih učinaka koje za nas može imati pripadanja određenom spolu, različite institucije, međunarodne i nacionalne, civilno društvo i akademska zajednica osmišljavaju i provode javne politike i mjere u području rodne ravnopravnosti. Međutim i prečesto se dešava da se pojam rodne ravnopravnosti koristi kao sinonim za ženska prava. Velika većina radionica, predavanja, radova i članaka o rodnoj ravnopravnosti bavi se pravima žena. Borba za muška prava, kao i povezanost između ova dva pravca koja je vidljiva i u tome da su veliki dio pokretanja teme prava muškaraca učinile upravo feministkinje, proizlazi iz istog principa osiguravanja ljudskih prava određenoj grupi koja je na neki (drugačiji i ne nužno usporediv način) ugrožena. Feminizam se bavi dekonstruiranjem patrijarhata i time nameće dva važna pitanja za prava muškaraca: je li moguće patrijarhat srušiti bez sudjelovanja muškaraca i promjene njihove rodne uloge i događa li se situacija u kojoj muškarci koji aktivno ili pasivno podržavaju i održavaju patrijarhat ne samo da od toga više nemaju koristi, već i sami sebi štete? Iako nema zaključaka koji se ovdje mogu navesti, važno je naglasiti potrebu da se muškarci razmatraju i kao žrtve, a ne samo kao profiteri patrijarhata. Povezanost feminizma i prava muškaraca vidljiva je i u nekim slučajevima u Hrvatskoj, gdje je pitanje prava muškaraca u povojima (jedna od vodećih udruga u području ženskih prava i rodne ravnopravnosti, CESI, nedavno je provela iscrpno istraživanje o muškarcima i njihovoj Feminizam se bavi dekonstruiranjem patrijarhata i time nameće dva važna pitanja za prava muškaraca: je li moguće patrijarhat srušiti bez sudjelovanja muškaraca i promjene njihove rodne uloge, i događa li se situacija u kojoj muškarci koji aktivno ili pasivno podržavaju i održavaju patrijarhat ne samo da od toga više nemaju koristi, već i sami sebi štete? ulozi u rodnoj ravnopravnosti, upravni odbor udruge samostalnih očeva sastoji se od dvije žene i jednog muškarca, inicijativa mladića na području zapadnog Balkana Budi muško, koja promiče neagresivni i nenasilni muški identitet neki su od primjera).

Nameće se, naravno, i pitanje zašto je rasprava o muškarcima marginalizirana. Jedan od razloga je, zasigurno, i stav da su muškarci u poziciji moći, a da oni koji su u poziciji moći mogu raditi što žele i ne mogu biti ugroženi. Postoje dva problema s ovim argumentom: iako su muškarci oni koji su, općenito govoreći, u poziciji moći, oni moć  imaju u svojoj tradicionalnoj sferi (to je javna sfera, sfera kulture - naime simbolički se može tvrditi da se tradicionalno smatralo da žene reproduciraju prirodu, a muškarci kulturu /u širem smislu/, a kako kultura oblikuje i nadjačava prirodu, muškarci time i gospodare u društvu) i iako je ova sfera značajno veća i važnija, još uvijek je samo dio cjelovite slike. Drugo, iako se čini paradoksalnim, pozicija moći nije isto što i pozicija apsolutne slobode izbora. Dapače, pozicija moći može biti ograničavajuća i muškarci, iako imaju više moći (posebno u političkoj i gospodarskoj sferi), nisu nužno u boljoj poziciji s obzirom na dekonstrukciju tradicionalne muške uloge. Tome posebno doprinosi težnja pozicije moći da zadrži status quo te je pozicija moći vrlo često lošija pozicija za mogućnosti promjene.

Na kraju, važno je naglasiti da borba za prava muškaraca ne oduzima od prava žena, već ih unaprjeđuje u onom smislu u kojem unaprjeđuje mogućnosti za istinsku rodnu ravnopravnost. Na žalost, rodna ravnopravnost se prečesto percipira kao "igra nultog zbroja" u kojoj je nužno da kada jedan dobiva onaj drugi gubi. Kao i kod bilo koje druge diskriminacije, teško je procijeniti koja je grupa u ozbiljnoj poziciji, međutim to nije nužno za zalaganje za prava muškaraca. Tek kada se muška rodna uloga analizira i dekonstruira, odnos među spolovima može biti uspostavljen na ravnopravnom temelju međusobnog poštivanja, što je, na kraju krajeva, i cilj rodne ravnopravnosti.

Maskulinisti, metroseksulaci i pokret za prava muškaraca - Budi muško!

Robert Brannon, znanstvenik koji se bavi maskulinitetom, navodi sljedeće karakteristike kao poželjne kod muškaraca:

• ne budi curica (sve ženstvene kvalitete se moraju izbjegavati);
• budi pobjednik (bori se za status, uspjeh i poštovanje);
• budi čvrst (oslanjaj se samo na sebe, budi snažan i siguran u sebe);
• pokaži ti njima (nikada ne dopusti da je netko bolji od tebe, koristi agresiju pa čak i nasilje ako je potrebno".

Dok pisac Peter Baker izdvaja kontrolu kao presudnu karakteristiku muškosti - kontrolirati sebe ali i druge glavni je cilj muškarca. Imati kontrolu, objašnjava Baker, znači biti aktivan. Naime sve dok muškarac radi nešto, bez obzira koja je to aktivnost, muževan je. Biti nezavisan i neustrašiv zadaci su svakog muškarca, a biti panseksualan i promiskuitetan su jednako poželjne karakteristike (naravno, sve dok su partneri suprotnog spola). Ovo su primjeri analiza muškosti na počecima rasprave o maskulinitetu i pokretu muških prava koji se pojavljuje s drugim valom feminizma, s jedne strane kao negativna reakcija na njega a s druge kao komplementarni pravac.

Negdje tijekom 1980-ih razvija se posebno područje muških studija, a time i nekoliko specifičnih akademskih pravaca koji se bave posebnim temama povezujući pitanje muškog roda s klasom, rasom i homoseksualizmom. Pokret za muška prava dobio je na vidljivosti 2000. godine, kada su očevi, koristeći Internet, izrazili grupne stavove i interese. Prema tome prava očeva i prava homoseksualaca bili su prvi pokreti i još uvijek su dominante podgrupe pokreta za muška prava. Primijetit ćemo da se pitanje prava muškaraca gotovo isključivo pojavljuje kao pitanje tako zvane „dvostruke manjine", dakle pitanje muških prava, ali i prava homoseksualca, pitanje muških prava ali i prava očeva i tako dalje. Pravac je vrlo oskudan u alternativnim muškim identitetima koje nudi. Pojam metroseksualac pojavljuje se prvi puta 1994. u novinskom članku Marka Simpsona, a iako opisuje identitet oprečan macho identitetu, nije zaživio kao legitimna alternativa, već u principu opisuje mlade, obrazovane, slobodne muškarce koji uživaju u modi, umjetnosti, kreativnosti i tako dalje. Možemo zaključiti da područje muških prava ne okuplja muškarce po principu solidarnosti ili zajedničke borbe za alternativne muške uloge, već prije ili reafirmaciju tradicionalne muške uloge ili dekonstrukciju jednog od njezinih segmenta. U smislu sadržaja pokreta Nacionalni centar na Muškarce (SAD) navodi sljedeća pitanja kao ona koja su važna za prava muškaraca: muškarci umiru ranije, muškarci odlaze u penziju kasnije od žena, vezano uz pitanje nerođene ili neželjene djece muškarci imaju samo obaveze, a ne prava, većina beskućnika su muškarci, većinu samoubojstva počine muškarci, muškarci češće zadobivaju ozljede na radnom mjestu, muškarci ne smiju nositi suknje, u negdje 90 posto slučajeva muškarci izgube skrbništvo nad djecom nakon razvoda, seksizam prema muškarcima prisutan je u vezama i braku, obrezivanje, služenje vojnog roka, problemi s kojima su suočeni Važno je naglasiti potrebu da se muškarci razmatraju i kao žrtve, a ne samo kao profiteri patrijarhata muškarci koji rade ne tradicionalno "ženskim" poslovima, nasilje u kući, činjenica da zadnjih godina u SAD-u muškarci postižu lošije rezultate na svim razinama obrazovanja od žena (posebno ako pripadaju etničkoj ili rasnoj manjini) pitanje porodiljinog, roditeljskog dopusta, problem s nekim aspektima zakonodavstva u području spolnog uznemiravanja, manjak sredstva za muške bolesti kao što su rak prostate, niska razina svijesti i pristupa zdravstvenim uslugama za muškarce, ne postojanje sigurnih kuća za muškarce, način na koji mediji prikazuju muškarce, pitanje muškaraca izbjeglica i tako dalje. Iako se različiti muškarci vrlo vjerojatno ne bi složili da su sve ove teme za njih važne te bi ih poredali prema raznim prioritetima. Ovaj je popis važan za stvaranje tematskog okvira pokreta za prava muškaraca i u Hrvatskoj.

Europska unija izuzetno je aktivna u području rodne ravnopravnosti, u onoj mjeri u kojoj se bavi pravima žena. Rodna je ravnopravnost kao politika EU-a inicirana od strane Francuske, koja se željela osigurati da talijanske niske plaće ženama koje proizvode cipele neće ugroziti njezino tržište nakon uvođenja mjera o izjednačavanju plaća muškaraca i žena. Od tog vremena politika rodne ravnopravnosti značajno se razvila, te sada uključuje mehanizme kao što su pozitivne mjere i bavljenje indirektnom diskriminacijom u područjima kao što su jednake mogućnosti i socijalna politika. Jedan od najznačajnijih koraka bio je potpisivanje Ugovora iz Maastrichta u kojem se uvodi rodni mainstreaming (prevodi se i kao rodno osviještena politika) te princip rodne ravnopravnosti postaje integralni princip svih zajedničkih politika. Nadalje, u primarnom izvoru prava EU-a rodna ravnopravnost je izražena u nekoliko članaka Ugovora o funkcioniranju Europske unije: članak 141. bavi se jednakim naknadama za ekvivalentni rad, članak 3. uvodi mainstreaming rodne ravnopravnosti, a članak 137. daje Vijeću ovlasti da usvaja direktive u ovom području. Vezano uz sekundarni izvor EU prava usvojene su mnoge direktiva koje reguliraju ovo područje: Direktive 75/117/EEC vezana uz plaće, 76/207/EEC i 86/613/EEC jednaki tretman muškaraca i žena, 96/34/EEC porodiljini dopust, 92/85/EEC trudnoća i socijalna sigurnost u 79/7/EEC, 86/378/EEC i 96/97/EEC. Gotovo sve ove direktive bave se ženskim pravima i nisu relevantne za temu prava muškaraca, s iznimkom direktive 96/34/EEC koja nudi definiciju porodiljinog dopusta na način kako bi uključila i očeve i ne-biološke roditelje. Iako je to važna pravna odredba za pitanje prava očeva, nije i mjera koja polazi iz pozicije prava muškaraca. Međutim, tek treći izvor prava EU-a - sudska praksa, pokazuje šaroliki pristup pravima muškaraca u Europskoj uniji kao i vrlo tradicionalni i patrijarhalni stav suda u nekim slučajevima čiji predmet se može svrstati u pitanja prava muškaraca. Slučajevi Newstead protiv Odjela za transport (slučaj C-192/85), Lommers (slučaj C-476/99), Komisija protiv Velike Britanije (slučaj 165/82), Barber protiv Osiguravajućeg društva Guardian Royal Exchange (slučaj C-262/88), Hofmann protiv Barmer Ersatzkasse (slučaj 184/83) i Komisija protiv Italije (slučaj 163/82) su redom situacije u kojima Sud pitanja kao što su diskriminacija muškaraca s obzirom na doprinos za udovice, raniji odlazak u mirovinu, dodjela subvencioniranih mjesta u vrtićima, rad muškaraca u tradicionalno ženskim Biti nezavisan i neustrašiv zadaci su svakog muškarca, a biti panseksualan i promiskuitetan su jednako poželjne karakteristike (naravno, sve dok su partneri suprotnog spola) profesijama (u ovom specifičnom slučaju posao babice) ne prepoznaje kao pitanja prava muškaraca i donosi presude uz objašnjenja kao što su da je vjerojatnije da će žene napustiti posao radi brige o djeci nego što je vjerojatno da će to učiniti muškarci, da „osobna senzitivnost" pacijenta može biti prepreka u zapošljavanju muškarca kao babice te da samo majka ima ili treba imati poseban odnos s djetetom nakon njegovog rođenja. Koliko mi je poznato, u samo jednom slučaju, slučaju Stoeckel (C-345/89) Sud odbacuje ideju da se žene trebaju posebno tretirati u slučaju odredba koje brane rad noću za njih. Nadalje, iako Sud dopušta, primjerice, davanje prednosti ženi pri napredovanju (pozitivna mjera) predviđa da jednom kada se ispune određeni uvjeti, putem takozvane poštedne klauzule prednost bude dana i muškarcima. Očito je da, ma koliko napredan bio u području ženskih prava i svojoj ulozi ali i odgovornosti reguliranja komplicirane ravnoteže između obaveza na poslu i u obitelji, Sud i dalje ostaje gotovo potpuno slijep s obzirom na percipiranje muškaraca kao važnih dionika (ili mogućih važnih dionika) u tom području i time podržava i održava tradicionalnu patrijarhalnu ulogu muškarca.

Hrvatsko nasljeđe patrijarhalnog muškarca i ratnika

Situacija u Hrvatskoj je dan-danas u velikom djelu ona patrijarhalnog društva koje nikada nije (posebno u nekim područjima) izgubilo dominaciju nad definiranjem rodnih uloga.

Patrijarhalno nasljeđe; iako je na njega utjecao socijalizam i noviji razvoji kao što su globalizacija i europska integracija, još uvijek je dominantni kontekst u kojem funkcioniraju rodne uloge, posebno muške uloge. Jedan od razloga je taj što su muškarci u patrijarhalnom društvu, pa tako i u hrvatskom društvu, zaduženi za političku i ekonomsku sferu i sve "ozbiljne stvari" dok su žene zadužene za privatnu sferu. Pitanje alternative muške uloge na ovim prostorima je tek u povojima. Dok će uloga poslovne žene, šefice ili političarke naići na razne komentare, pa čak i negodovanja, muškarac koji sjedi doma sretan i plete čarape povremeno provjeravajući kako mu napreduje ručak koji kuha za ženu i djecu gotovo je nezamisliv većini. Uloga muškaraca na ovim prostorima uvelike se preklapa s prije spomenutim poželjnim muškim karakteristikama, ali ima i vrlo snažnu etničku komponentu. U tom kontekstu uloga priskrbitelja izuzetno je važan segment muškog rodnog identiteta. Naime, iako je zbog socijalizma i gospodarske situacije na ovim područjima uloga muškarca kao jedinog priskrbitelja za obitelj dosta omekšala, priskrbiti za obitelj i dalje je nešto što se smatra važnom funkcijom muškarca. To je posebno važno u Hrvatskoj, gdje je nezaposlenost jedna od ozbiljnih pitanja. Iako je nezaposlenost gospodarski jednako problematična i za muškarce i žene, razmatrajući ovo pitanje važno je obratiti pažnju na to da je nezaposlenost kod muškaraca nužno povezana s percepcijom koji udjel u tom teretu pripada muškarcu. Nadalje, pitanje rodne diskriminacije ne pojavljuje se samo na radnom mjestu, već i doma, i ne samo s odraslima, već i s djecom. U patrijarhalnom društvu djeca se vrlo rano nauče ponašati onako kako se od njih traži prema onome što se percipira kao "ispravno za njihov spol". Odgajati svoju kćer podučavajući ju da žene ne bi smjele iznositi svoje mišljenje i da nije ženstveno imati karijeru ili da je pogrešno ne htjeti imati djecu nije samo spolna diskriminacija već je i zlostavljanje. Odgajati sina podučavajući ga da je pogrešno ili čak zabranjeno plakati, te da ismijavati zbog toga nije samo spolna diskriminacije već je i emocionalno zlostavljanje. Ismijavanje ili posramljivanje djece kada izražavaju normalne emocije kao što su tuga ili strah Američko profesionalno društvo za zaštitu zlostavljane djece navodi kao emocionalno zlostavljanje, dok su posljedice emocionalnog zlostavljanja, prema O'Haganu (stručnjaku za mentalno zdravlje koji se bavi emocionalnim i psihološkim zlostavljanjem), nesposobnost djeteta da izrazi i prepozna emocije kao i neprikladne emocionalne reakcije - problemi s kojima se vrlo četo susreću muškarci odgajani u patrijarhalnim sredinama. Doba socijalizma je značajno utjecalo na socijalnu poziciju žena, prije svega žena kao radnika, njihovu zaposlenost kroz industrijalizaciju, urbanizaciju, obrazovanje i ostale procese koji su doprinijeli emancipaciji žena. Međutim kao što su neki autori i ustvrdili radilo se o devijantnoj, prisilnoj ili djelomičnoj modernizaciji koja je i u svojem odnosu i utjecaju na prava žena bila krnja.

Iako je socijalizam potpomognuo napredak u ženskim pravima, taj se razvoj nije shvaćao ili postavljao kao cilj rodne ravnopravnosti, već rodno slijepe politike koja se Situacija u Hrvatskoj je dan-danas u velikom djelu ona patrijarhalnog društva koje nikada nije (posebno u nekim područjima) izgubilo dominaciju nad definiranjem rodnih uloga bavila jednakim mogućnostima zapošljavanja, ponovno iz pozicije zalaganja za prava radnika. Raskorak u plaćama koje su za isti posao dobivali muškarci i žene bio je manji nego li na Zapadu, većinom zbog velikog javnog sektora. Međutim, muškarci i dalje ostaju percipirani prije svega kroz svoju funkciju moći i funkciju priskrbitelja, i nikakvih pomaka u pitanju bavljenja pravima muškaraca nema.

Zadnja etapa u hrvatskom nasljeđu u području rodnih uloga okarakterizirana je nacionalizmom, ratom i re-tradicionalizacijom. Za vrijeme rata bavilo se prije svega etničkim, religijskim i regionalnim identitetom, a ne rodnim, pa su politike rodne ravnopravnosti i njihov značaj i za žene i za muškarce zamrznuti u ovom razdoblju. Ne samo da nije bilo pozitivnih pomaka, već je došlo do svojevrsnog pomaka unatrag, jer su se rodne uloge vratila na karakteriziranje muškarca kao snažnog, neemotivnog ratnika, a žene kao supruge, majke i žrtve. Dolazi do ponovnog osnaživanja vrlo patrijarhalne percepcije rodnih uloga, koja je blisko isprepletena s etničkim identitetom. U raznim zakonodavnim aktima vidi se forsiranje uloge žene kao one koja na svijet donosi novi život i osigurava opstanak nacije. Od muškaraca, definiranih kao biološki sklonih agresiji i nasilju se očekivalo/zahtijevalo da svoje živote riskiraju u ratu. Muškarci koji su se borili u Domovinskom ratu pate od, kao i svi veterani, ozbiljnih emocionalnih i fizičkih posljedica. To nije rodno pitanje samo iz razloga što je ta grupa pretežno grupa muškaraca, već su rodna pitanja i razlog zbog kojega je ta grupa pretežno muška. Mitologija herojstva i hrabrosti osuđuje muškarce na lošu kvalitetu života i nakon rata jer nemaju adekvatnu (uglavnom psihološku) pomoć, a jedan od razloga što je muškarcima teško zatražiti pomoć, posebno ove vrste, je njihova rodna uloga. Pošto se od junaka uistinu ne očekuje da osjeća ili priznaje da se boji, da je izgubljen ili da ima ozbiljne psihološke konzekvence borbe u ratu vrlo je teško inkorporirati netradicionalni identitet žrtve u patrijarhalni, nacionalistički identitet (balkanskog) ratnika. Nevjerojatna je zatvorenost muškaraca koji su sudjelovali u ratu o onome što su tamo emocionalno doživjeli.

Jedan od najšokantijih slučajeva diskriminacije muškaraca i šokantne šutnje javnosti, kao i nedostatka državno organiziranih ili bilo kakvih drugih nastojanja pružanja pomoći, odnosi se na muškarce - žrtve silovanja za vrijeme rata. Činjenica da je većina slučajeva silovanja ili seksualnog zlostavljan muškaraca za vrijeme rata počinjena od strane drugih muškaraca donosi sa sobom dodatni teret i osjećaj srama u bavljenju ovim problemom. Postoji tek nekolicina članka i radova o ovoj temi na Zadnja etapa u hrvatskom nasljeđu u području rodnih uloga okarakterizirana je nacionalizmom, ratom i retradicionalizacijom prostorima bivše Jugoslavije i izuzetno je teško do njih doći. Gotovo jedini zapis koji postoji u Hrvatskoj, i dostupan je javnosti, jest izvještaj organizacije Liječnici bez granica koji govori da takvi slučajevi nisu rijetki, ali da gotovo i ne postoje podaci o ovoj vrsti seksualnih zlostavljanja muškaraca, koja su se dešavala čak i na javnim mjestima, te da je to pitanje nešto poput javne tajne. Povezujući nespojivi patrijarhalni muški identitet ratnika s identitetom žrtve silovanja od strane osobe istog spola, postaje jasno koliko strašne mogu biti posljedice nediskutiranja i nedekonstruiranja patrijarhalnih rodnih uloga.

Bilanca muških prava - tranzicija, europeizacija, modernizacija i utjecaj postmoderne

Procesi globalizacije, europske integracije i demokratizacije uglavnom su pozitivni za pitanje rodne ravnopravnosti, barem u onom segmentu u kojem se odnosi na prava žena, u segmentu u kojem se odnosi na prava muškaraca ponovno nailazimo na prazninu. Iako status prava žena u Hrvatskoj zahtijevaju još mnoge napore i rad, prava muškaraca kao pojam i društveni cilj u potpunosti su neprisutni u javnoj (i vrlo vjerojatno privatnoj) raspravi. Utjecaj Europske unije je vrlo važan, ali ne i obećavajući u području prava muškaraca. Program Zajednice za rodnu ravnopravnost kao i Okvirnog sporazuma Republike Hrvatske i Europske unije o općim principima sudjelovanja RH u programima Unije obavezuju RH na ispunjavanje nekih standarda, a to je dalje određeno i specificirano usvajanjem pravne stečevine Europske unije. U svojem izvještaju o napretku Republike Hrvatske u djelu koji se bavi rodnom ravnopravnošću navode se mnoge teme i potreba za daljnjim radom na pravima žena, a pitanja muškaraca se tek ovlaš spominju bez neke posebne strategije ili cilja zaštite prava muškaraca.

Situacija je ista na nacionalnoj razini, gdje ne postoje naznake otvaranja ovog pitanja i rasprava koje ono povlači. U Hrvatskoj se ravnopravnost muškaraca i žena garantira člancima 3. (rodna ravnopravnost) i 14. (zabrana diskriminacije na temelju spola i drugih karkateristika) Ustava Republike Hrvatske. Teme koje Vlada smatra prioritetima najbolje se ogledaju u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, koja se isključivo bavi ženama, kao i u radu Pravobraniteljice ravnopravnost spolova koji se također fokusira na pitanje ženskih prava. Kao što je već spomenuto, civilno društvo je ono koje prednjači u pitanjima prava muškaraca, iako još uvijek kao izoliranim slučajevima. U Republici Hrvatskoj ne postoji udruga koja okuplja muškarce oko zajedničke teme njihovih prava, već specifične udruge koja se bave nekim od tema unutar tog okvira, a to su udruga samohranih očeva, organizacija za zaštitu i promicanje homoseksualnih osoba, i udruge branitelja. Nezamislivo bi bilo, za sada, okupiti ove specifične grupe oko zajedničkog interesa promicanja i zalaganja za prava muškaraca.

U akademskoj zajednici, prema mojim saznanjima, ne postoji literatura o pravima Mitologija herojstva i hrabrosti osuđuje muškarce na lošu kvalitetu života i nakon rata, jer nemaju adekvatnu (uglavnom psihološku) pomoć, a jedan od razloga zašto je muškarcima teško zatražiti pomoć, posebno ove vrste, njihova je rodna uloga muškaraca, osim nekih rijetkih primjeraka članka koji razrađuju maskulinitet, često tek kao važnu komponentu feminizma. Ne postoje predmeti niti obrazovni napori u području prava muškaraca. Ženski studiji ostaju ženski studiji, i ne upisuju studente, već samo studentice, a ne postoji inicijativa za osnivanje rodnih ili muških studija. Na kraju, valja još jednom napomenuti da su prava muškaraca u Hrvatskoj nepostojeća tema. Iako pate od posljedica patrijarhalnog konstruiranja muške uloge koja je i dalje vrlo prisutna i osnažena zbog nedavnog rata, muškarci u Hrvatskoj nemaju svijest o kolektivnim temama i interesima u području muških prava, osim u podgrupama kao što su branitelji, homoseksualci i tek nedavno samohrani očevi. Pitanje je može li se istinska rodna ravnopravnost postići samo u androgenosti koja sjedinjuje ženski i muški aspekt identiteta, ili se može postići jednostavno (ili ne tako jednostavno?) prepoznavanjem, osvještavanjem i odgovornim korištenjem postojećih rodnih obrazaca. Zasigurno je istina da je, kao i u svakom aspektu deliberativno demokratičnog društva, tako i u aspektu prava muškaraca, potrebno imati što više izbora, stvarnih izbora. Za muškarce, to znači raspon muških uloga i maskuliniteta koje mogu birati i kombinirati onako kako im odgovara kao pojedincima, bez da se osjećaju posramljeno, bez da im se izruguje, ili ih se napada, i bez da se osjećaju da nisu „pravo muško".

---

^{Tamara Puhovski, autorica ovoga priloga, stručna je suradnica na programu "Edukacija o Europskoj uniji" Foruma za slobodu odgoja (op. ur.)}