<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

petak, 25.05.2007.

tu che solo sei

neznam zašto ali u zadnje vrijeme stalno slušam ovu pjesmu, nekako mi je sovježavajće stara...znate našto mislim....

Toni Cetinski
Tvoje tijelo

Ja nocas trebam tvoje tijelo
jos nikad nisam bio tako sam
moje bi tijelo tvoje tijelo
ja imam tako mnogo da ti dam

I kad bi barem ovdje bila ti
mi bi se cijele noci igrali
o kad bi ovdje bila ti
mi nebi cijele noci zaspali

Ref. 2x
Mogli bi bilo gdje
moze samo daj mi sve
ova noc luda je
stvorena za dodire
bejbe, bejbe
o da si barem malo
tu kraj mene ti

Ja nocas trebam tvoje tijelo
jos nikad nisam bio tako sam
moje bi tijelo tvoje tijelo
ja imam tako mnogo da ti dam

I kad bi barem ovdje bila ti
mi bi se cijele noci igrali
o kad bi ovdje bila ti
mi nebi cijele noci zaspali

Budi kraj mene ti
kraj mene ti
budi kraj mene ti
uvijek, uvijek

Kraj mene ti
kraj mene ti
uvijek, o da si tu kraj mene ti
(o da si barem malo tu kraj mene ti)



Zašto sada kada sam te prestala voljeti,zašto više ne mogu pronaći riječi
Kao da je s mislima o tebi nestao i sav moj sjaj
Nisam više posebna,nestala je sva ona energija, i sva čarolija što je zarazno prenosila osjećaje
Svi me gledaju kao da sam dio njih, dio izgbljenih duša , zastalih vremenu i prostoru
Čak i moji prijatelji misle tako, čak i oni me optužuju :“mnoge si duše na putu do sreće zaboravila, mnoge od njih si povrijedila, mnoge si riječi pogazila“
Gledam u njih, s licem u transu, gledam ih i ne mogu se pomaknuti, upijam sve te informacije, i smišljam izlike, opravdavam se u sebi, ali nemam snage se isprićati, trebala bih priznati, taj izbor nije biio moj, sve te odluke nisu bile na meni, vođena sam krivim osjećajem zaluđenosti, krive su njihove oći, lažan sjaj u njima, slatke i glupe rijeći, vino i gitara, dim merit cigareta, miris kože...ali evo vidim, iako već je kasno, izgubila sam misao o tebi, izgbila sam ruku prijatelja,a s tim pomalo gubim i sebe

non ci facciamo compagnia-biagio antonacci


prekrasna pjesma koja sve govori, možda napišem prijevod jednom

subota, 19.05.2007.

svegliarsi la mattina

Probuditi se ujutro,u autu, s nogama na nepoznatom sjedištu, shvatiti da se nalaziš ispred garaže u koju prošle noći nisi znao ući; ćudno je iskustvo.
Na radiju zaćuješ poznate taktove i spikerov glas: „....dobro jutro: 6 je sati. Slušate jutarnji program....“....i glava te podsjeti da si živ. Tražiš aspirine po pretincima dok si misliš: „je li se isplatilo...(a ona je otišla)?“
Otvaraš vrata i ispadaš iz njega tako naglo da si guliš lakat ,na travu koju već 3 tjedna nisi pokosio, (a ona je otišla).
Pružaš ruku i uzimaš polpraznu bocu koju si spazio zavaljanu negdje ispod sjedišta. Ostavljaš vrata otvorena i puštaš radio da svira.
Dižeš se i teturaš, spotakneš se 2,3 puta dok prilaziš prozoru (a ona je otišla....i odnijela je kljućeve sa sobom); razbijaš ga i posjećeš se. Na trenutak se zagledaš u krv. Pribereš se i ostatak sadržaja boce izlijevaš na ranu... nešto i poližeš „šteta je da tako propadne)“.šapćeš kao da joj se opravdavaš....(a ona je otišla)
Ulaziš nekim čudom. Šutaš prljave majice koje susrećeš na podu, dok se vućeš prema kupaonici. Puštaš vodu da teće u kadu, i dok ćekaš da se ona napuni, sjediš na wc školjki, onako obućen, a zatim ulaziš vodu, tušem bistriš misli (a ona je već otišla).




"Stop Me"

Stop me, oh, stop me
Stop me if you think that you've
Heard this one before
Stop me, oh, stop me
Stop me if you think that you've heard this one before

Nothing's changed
I still love you, oh, I still love you
...Only slightly, only slightly less than I used to, my love

I was delayed, I was way-laid
An emergency stop
I smelt the last ten seconds of life
I crashed down on the crossbar
And the pain was enough to make
A shy, bald, buddhist reflect
And plan a mass murder
Who said lied I'd to her ?

Oh, who said I'd lied because I never ? I never !
Who said I'd lied because I never ?
I was detained, I was restrained
And broke my spleen
And broke my knee
(and then he really laced into me)
Friday night in Out-patients
Who said I'd lied to her ?

Oh, who said I'd lied ? - because I never, I never
Who said I'd lied ? - because I never

Oh, so I drank one
It became four
And when I fell on the floor ...
...I drank more

Stop me, oh, stop me
Stop me if you think that you've
Heard this one before
Stop me, oh, stop me
Stop me if you think that you've heard this one before

Nothing's changed
I still love you, oh, I still love you
...Only slightly, only slightly less than I used to, my love

Set free me why don't you
get out my life why don't you
Cause you don't really love me, no
You just keep my hanging on

Set me free why don't you girl
get out my life girl
Cause you don't really love me, no, no
You just keep my hanging on

srijeda, 16.05.2007.

jedno pismo koje sam nedavno dobila

za moju peppu
„di svako drži svoju stranu
I Ponosa i gluposti
Moglo bi bit
Da je lakše umrit
Nego ljudima reć
Oprosti…“


Rekla sam ti u školi da ću ti dati nešto..pitala si jesu li to riječi pjesama ili same pjesme…nisu…htjela sam ti reći neke stvari..ali kao i po običaju.nemam baš hrabrosti govoriti o nekim stvarima…i lakše mi je toj osobi napisati pismo i reći joj što mislim,osjećam…i nakon toga,kada ta osoba to pročita,nadala bih se kako se to više neće spominjati i da će sve ostati na tome…zašto?...možda zato što sam kukavica jer se ne želim još više zaplitati…možda se bojim toga da bi se slomila pred tom osobom…ali ne,…nemoj misliti da je ovo neko pismo koje bi te trebalo povrijediti ili nešto…znaš,imam osjećaj da si mi sada nekako bliže…ne znam jesi li ti to shvatila..ali mislim da je sve krenulo s time što sam ti rekla za svoj blog…za ono mjesto koje je jednim djelom predstavljalo moju dušu…i drago mi je zbog toga…drago mi je što te puštam u najdublji i najistinskiji dio sebe…neki dan kada si bila kod mene i kad si ostavila svoju i njegovu sliku na pozadini mog kompa…sjećaš se?....ma naravno da se sjećaš…da,onu na kojoj mu pokazuješ onako ženstveno i elegantno srednjak….ne znam kako će ti sad ovo zvučati…ali kad si ošla tako sam se zbedirala…ali ne zbog sebe nego zbog tebe….gledala sam tu vašu sliku i slušala pjesmu od gigija (ti cerchero)…i rasplakala sam se ….ne znam šta mi je bilo nit šta me je puklo..ali sam baš bila zbedirana što si ti u takvoj situaciji…iako znam da si sretna što je tako bilo i što se, unatoč onim danima kada poželiš dušu isplakat, nisi pokajala što si učinila to što jesi…drago mi je što si sretna zbog toga…..
Ali opet…sjećaš se onih dana kad smo još bile klinke…one nezrele curice koje su znale samo za zezanciju…sjećaš se onog kako smo muljale da znamo karate pa kad smo „podučavale“ one male curice i folirale se koju boju pojasa smo imale….sjećaš se onog našeg tajnog skrovišta i ufuravanja u detektivski posao….sjećaš li se kako smo uređivale taj naš mali kokošinjac i planirale posaditi okolo cvijeće…sjećaš li se kako smo napravile veliku strku oko otisaka cipela koje smo vidjele blizu u toj bašći…da,znale smo se uživiti u to da je neki manijak, uspješno zanemarivavši činjenicu da je to moja bašća i da su moji gotovo svaki dan išli tamo saditi mrkvu i ostalo…a znaš čega se ja uvijek sjetim…kad smo nas tri bile u onoj „kući“ i kad si onako smotano trčala pokraj sijena umjesto da si išla iza njega da te ne vide ljudi i ne saznaju da smo bile tamo…joj, to mi uvijek izmami osmjeh na lice…
I kroz ovih 8,9 godina pamtila sam te kao takvu…uvijek sretnu,veselu,živahnu i ludu djevojčicu…a sada,nakon što si sa mnom podijelila neke misli,probleme….sada kada mi pokazuješ kako imaš povjerenja u mene…tek sada sam shvatila kako se ona živahna i jaka djevojčica pretvorila u prekrasnu djevojku koja iako nastoji pokazati kako je jaka ipak predamnom ne skriva tužan pogled….tužan izraz lica i koja unatoč tomu što ne želi plakati pokazuje svoje suzne oči…
Sada sam shvatila kako ne postoje djevojčice koje zauvijek ostaju živahne,neopterećene….jer…i takve djevojčice jednom moraju postati zrele djevojke…koje imaju osmjeh jednako kao što imaju i suze….moram priznat da sam prije u osnovnoj htjela biti kao ti…al ne u tom smislu da te kopiram,nego htjela sam biti uvijek tako vesela neopterećena i nasmijana…jer…mislila sam kako ti nikada nisi plakala…drago mi je što si sad nekako otvorenija prema meni…
Znaš,nedavno sam razmišljala o smrti…o tome kako si jedan dan tu,hodaš smiješ se,pun si života,…a idući dan već te nema,ne postojiš….znaš kako se kaže,nikad ne znaš kad će te Bog pozvati k sebi…i zato sam odlučila napraviti,ispraviti neke stvari i učiniti nešto pa makar to bila i sitnica nevrijedna spomena…i zato ću tebe sad zamoliti za nešto…ovime ti se javno ispričavam za sve što sam rekla ne znajući da se osjećaš možda poniženo,jadno ili zbedirano…
OPROSTI što te zezam za K i P….
OPROSTI mi što sam se onako izderala na tebe bez ikakvog razloga (kad smo išle van i kad sam bila onako živčana,stvarno mi oprosti na tome jer si ja to ne mogu,svaki dan si to vrtim u glavi)
OPROSTI što te gnjavim svojim problemima
OPROSTI što ti ne znam pomoći i što ponekad ne znam naći riječi koje bi ti pomogle..
OPROSTI zbog svega i svih razloga,načina,riječi kojih se sad ne mogu sjetiti a kojima sam te povrijedila…
ja i ti imamo neki čudan odnos…ja mogu lako zagrlit nekoga,ali ne znam kad sam zagrlila tebe ( heeej ne umišljaj si ni ne želim to hehhehehe),ali nekako se bojim…
baš sam razmišljala o mostovima i zidovima koje čovjek tijekom svog života sruši i izgradi…u jednom trenutku sam mislila kako je naš srušen…ali onda si mi vratila povjerenje u tebe…i naš most,zid se ponovno gradi…nadam se da ćemo jednako uložiti svoj trud u gradnju i zajedno birati cigle kojima ćemo ga graditi…nadam se da ćemo odbaciti one ružne,beživotne i neupotrebljive jer ovaj put želim da taj most,zid bude što čvršći jači i otporniji…a za blog….ne želim da mi govoriš adresu dok sama to ne budeš željela…i dok ne budeš 100% sigurna u to da to stvarno želiš….ne želim da mi ga otkriješ samo zbog grižnje savjesti što sam onoj curi rekla za svoj…nemoj ju niti osjećati…nisi ti ta koja je rekla nego ja… ne želim da mi kažeš a da se kasnije pokaješ…ja neću navaljivati na tebe da mi ga kažeš jer želim da mi kažeš kad ti budeš spremna na to…i ne želim da ja budem razlog zbog kojeg bi ga ti onda prestala pisati…ili da zbog mene prestaneš pisati otvoreno i iskreno kao prije….
Znaš,nikad ti nisam rekla da te volim…i da mi je drago što si tu..uz mene…i onu poruku splići sam poslala jer to mislim…a mislila sam kako nema potrebe da ti to govorim jer valjda i sama to znaš…ali eto…sada ti ovo i pišem jer ti želim reći…
Volim te ludice i predstavljaš mi jednu od najvažnijih i nezamjenjivih ljudi u životu i zahvalana sam Bogu što postojiš…eto…“

srijeda, 09.05.2007.

a ja puštam da ti se tijelo ohladi...da odeš od svega... odsutan zauvijek...

Ne razumiješ me
Mi se ne razumijemo
Ali zašto si mi onda toliko drag
Zašto mislim da te već poznajem?

O kakva luda ljubav;
Ne znamo si ni reći da se volimo
Smijemo se jer smo si smiješni
Dvije nesigurne duše
Nekako smo se našli
O kakva luda ljubav!

I čak i tišina sa tobom postaje ugodna
I shvaćam tuđe rijeći „ljepota bez glasa“
Oslanjam se na ono što ne vidim
Na ono što osjetim
Slijepa postajem dok me vodiš
Dajem sve od sebe
Da me zadržiš sječanju

Mi volimo zvijezde
Mi uživamo u glazbi
Dok me slikaš zamišljenim kistom
Ja poštujem sve što je tvoje,
ono što voliš i čemu pripadaš
ti se trudiš da činiš isto
(ali loše ti zasad ide)

Čini mi se da misliš
Kako sve shvaćam preozbiljno
Ma ne boj se,
Samo sam se zamislila
Znam da je ova igra
Samo za jedno ljeto
Kasnije biti će, nadam se
Još jedno lijepo prijateljstvo


Non ha senso stare qui a parlare
quel che vorrei dire lo sai giŕ
Non c'č proprio niente da salvare
forse solo la mia libertŕ
La colpa da che parte sta
meglio dividerla a metŕ



JUTARNJA EROTIKA


more, cigare, sunce, lagana priča
držim u ruci ćašu hladnoga pića
dignem ja pogled ona sjeda za stol
sa čela joj lagano kapa znoj

umoran pramen joj pada u oči
nije baš spavala prošle noći
sunce me prži i totalna fjaka
da joj sad priđem baš je tlaka

mamurna
pospana
jutarnja erotika

ne znam zašto se mojoj mami ne sviđa ova lukina pjesmica!
evo još nešto od njega da mi moja ljubav ne bude zapostavljena....



U MISLIMA

koje je doba, gdje je sat
po stanu skupljaš svoje stvari
dođeš i odeš to je sve
tako su kratki naši dani
jer ti si ona koja zna što želi
ne smeta tebi što te s drugim dijelim napola

u mislima si mojim tako živa
sav tvoj sam svijet to kažu tvoja pisma
na riječima mi nudiš se na dlanu
pokvariš sve u samo jednom danu

sumorno ljeto iza nas
u sebi osjetim gorčinu
zauvijek izgubljen je raj
i tuga će na površinu
a ja sam onaj koji zna što može
ne može niko van iz svoje kože nikuda