Događaji na posjedu drevne obitelji Rattkay, zbijeni u dva i po dana, obilovali su mnogovrsnim dogodovštinama i proizveli cijelu silu raznolikih dojmova. Kao prvo i najvažnije svakako spominjem činjenicu da je rezanjem mog plavog fascikla odmah pri početku “Crunch-showa” učinjen svojevrsni prijelaz iz performansa u mjuzikl. Vrlo slobodan, doduše, no ipak više mjuzikl. Drugo je svakako zanimljivost da smo u dvorcu Tabora u noći odigravanja showa u publici imali najmlađeg člana koji je, poslije skakutanja i veselog odobravanja, pohitao da nam stavi koju kunu u šešir tražeći cede. Duša nam se ozarila pritom, ah – što da vam kažem. Još kad smo u šeširu pronašli i kazetu sa snimljenim nastupom iz ruke Josipa Viskovića, pa odmah potom i uredan honorar za nastup umetnut od organizatorice Gabi, sreća nikako nije mogla zahtijevati obuzdavanje! A sam taj dvorac....potpuni i hebeni zakon! Nama cruncherima podao se kao izvrstan poligon za osmišljavanje scenografije i dogovaranje nekih novih dijelova u nastupu koji nam prije nisu ni pali na pamet. Tako recimo: da na pod prekriven šljunkom i kojekakvom prašinom postavimo obrezanu i oblijepljenu tanku bijelu spužvastu tkaninu (od velike pomoći bio je Viktor) ili pak da početak nastupa krene s prvog kata dvorca; silazeći niz stepenice tražim svoje odijelo/kutu, pogledom ispitujem sva mjesta, sve zakutke (vrlo zabrinut) – čas pomislim da sam je vidio, obradujem se, pozdravim ljude. Odjednom me nešto udara po glavi – pa to je Skvr! koja nosi moju kutu, a ovim je udarcem uključila pogon za bezrezervno izražavanje - Oh! Oh! “Obuva natikače i čarape taj čovjek, bivši heroj spasilačke službe – kaciga za vudu, rukavice na struju, posebno oružje za zlu roboturu!....”, i sve tako nadalje nizalo se vrlo brzo u tih 40 minuta. Neke smo stvari zaboravili pa izveli nešto nedogovoreno, čuo se ponekad smijeh iz publike a to je uvijek dobar znak. Maske podijelili, a mnogi su ih još i poslije nastupa nosili u prigodnom dionizijskom raspoloženju.
Mogli ste (ako ste bili ondje te večeri) zapaziti i da sam blago preplanuo jer smo se imali priliku kao pravi artisti po cijeli dan namakali u Tuheljskim toplicama, hladiti glavu i spuštati je niz tobogan (ponajviše stoga jerbo nam vinski sumpor nije želio nikako ispariti iz mamurnih glavetina – naime, dan prije smo s “Momcima iz grada” udarili u razgovor i bančenje sve do dugo u noć. Hajde sad i da izađem iz te zagrade u koju sam se uvalio.) Da, kobni je korak učinjen upravo u trenutku kad smo saznali (došavši s busa prašnjavog i suhog grla) da imamo besplatnu cugu u neograničenim količinama, te smo tako imali dobru podlogu za protresti nove planove i projekte svakog ponaosob. I nije to sve, nego je uslijedio i potpuno neočekivan susret s Antonijom, Castanedom zagorskih brega, čovjekom kojega nisam vidio već godinama. I onda još slomljen odlazak na počinak u “seljačko domaćinstvo”, dolaskom do kojega svjedočimo usputnim natpisima “Ovdje su jutra drugačija” i “Obavezno ubaci u prvu – zavoji, okuke i nagibi”, ili tako nešto. U vezi ovih drukčijih jutara smo tek imali posebne doživljaje - sljedeće nismo niti dočekali u krevetima, već smo zatekli druge ljude u njima. Eh, a bilo je u tom trenutku dvostruko smiješno (i nosilo je u sebi onu dozu avanturističkih čari) voditi rasprave s njima, s gazdaricom, pa piti kavu takav razheban i neispavan, i onda zapaliti prema Zagrebu. Svaka čast organizatorima na tom nadljudskom naporu kojim su riješili nastali problem; upravo je po tome i bio posebno dobar i opušten ovaj fest – svaki je problem nestao prije nego bi zahvatio većinu. U vezi toga valja navesti kako je poslije tonske probe Olija (basist “Momaka iz grada”) ugrizla neka džukela za ruku, kako je uslijedila jurnjava za činelama koje su pribavljene u posljednji čas, kako smo se u veceu ja i Skvr!obračunavali s pijanim ljudima koji su imali tristo loših upada u trenutku kad smo se šminkali i pripremali za početak showa. No, vaga vrijednosti uvjerljivo se nagnula na stranu dobrih stvari.
Malo kronologije: po povratku iz toplica pogledali smo pokoji film, otrijeznili mamuruk nekolikim jedenjem, odslušali “Drvenu Mariju” (polu-akustična raštimana hipi-šala), isto tako i Lazićeve “Momke iz grada” (indie-estrada, nalik na terasu nekog od hotela u Selcu 80-ih s naglaskom na zejebantskim tekstovima), krenuo je Zmayo vrtit brejkse a mi sredili stejdž i udarili u nastupanje. Iva Jila Mahalec je ufotkala mnoštvo genijalnih fotki, od kojih neke možete vidjeti ovdje i tako uhvatiti taj neponovljivi moment. Uzdravlje, i do viđenja!
|