So This Is Christmas
Sitni detalji vječnosti
Razbilo se staklo na male sitne detalje vječnosti,
Željela sam uhvatiti male mogućnosti u zraku.
Kao kristali su padale sa moga lica i željele čudo,
Netko je u pozadini šaputao, želim te vidjeti jaku.
No oči su boljele i dozivale taj šapat u nadi da će doći,
Vika nije prestajala teći ali glas se smirivao u rijeci želja.
Umiri taj mili glas što jecava i moli za rijetku pozornost,
No pružila je ruku, odgovora nije dobila ali samo je to htjela.
Svijetla će te pratiti dok hodaš ulicom gorkih pogleda,
Hvataš se za razne pozdrave iako se čine praznima.
Rekao joj je da je žena s dušom djevojčice, anđela,
Uhvatila je sitne detalje vječnosti i tu malu mogućnost u zraku.
Željela sam uhvatiti male mogućnosti u zraku.
Kao kristali su padale sa moga lica i željele čudo,
Netko je u pozadini šaputao, želim te vidjeti jaku.
No oči su boljele i dozivale taj šapat u nadi da će doći,
Vika nije prestajala teći ali glas se smirivao u rijeci želja.
Umiri taj mili glas što jecava i moli za rijetku pozornost,
No pružila je ruku, odgovora nije dobila ali samo je to htjela.
Svijetla će te pratiti dok hodaš ulicom gorkih pogleda,
Hvataš se za razne pozdrave iako se čine praznima.
Rekao joj je da je žena s dušom djevojčice, anđela,
Uhvatila je sitne detalje vječnosti i tu malu mogućnost u zraku.
Ubrani snovi
Kao da sanjam tvoje korake dok se borim sa suncem u hladu,
Kao da sanjam tvoje usne opet da se spuste tik do mojih.
Nježno poput pera otpalog sa nestašne ptice u zanosu igre,
Čekaš li još uvijek na voz koji ne dolazi do želja tvojih?
U snu te zovem, umornim rukama dozivam i želim te,
Želiš li i ti šetati ulicom našom dok kiša nam umiva lice?
Znam da voliš kišu i ne bojiš se tupih udaraca u tišini,
Dozivaj i dalje plavo nebo da otjera tmurnost iz naše priče.
Sat i dalje otkucava i zove nas da poslušamo sudbinu dok plače,
Za umornim djetetom u kolijevci mira za novim sutra i čeka.
Čekati će nas jer mi postojimo zauvijek i ne treba oklijevati,
Da živim kraj tebe i tvog otkucaja srca dok ljubim usta tvoja meka.
Pogledaj, molim se u tišini za sve one koji sretni nisu a žele,
Želju da kuca u srcima našim umjesto prašnjavog sata koji umire.
Umire za čežnjom u visinama mogućnosti, a knjiga lista dane naše,
Koraci će opet odzvanjaci hodnicima istine, dok ona opet zanos ubire.
Kao da sanjam tvoje usne opet da se spuste tik do mojih.
Nježno poput pera otpalog sa nestašne ptice u zanosu igre,
Čekaš li još uvijek na voz koji ne dolazi do želja tvojih?
U snu te zovem, umornim rukama dozivam i želim te,
Želiš li i ti šetati ulicom našom dok kiša nam umiva lice?
Znam da voliš kišu i ne bojiš se tupih udaraca u tišini,
Dozivaj i dalje plavo nebo da otjera tmurnost iz naše priče.
Sat i dalje otkucava i zove nas da poslušamo sudbinu dok plače,
Za umornim djetetom u kolijevci mira za novim sutra i čeka.
Čekati će nas jer mi postojimo zauvijek i ne treba oklijevati,
Da živim kraj tebe i tvog otkucaja srca dok ljubim usta tvoja meka.
Pogledaj, molim se u tišini za sve one koji sretni nisu a žele,
Želju da kuca u srcima našim umjesto prašnjavog sata koji umire.
Umire za čežnjom u visinama mogućnosti, a knjiga lista dane naše,
Koraci će opet odzvanjaci hodnicima istine, dok ona opet zanos ubire.
Zvuci netom zaboravljeni
Odjekuje vrisak njenom ulicom zaborava,
Još jedanput rekla bi sve i ne bi zastala.
Dok korača mokrim pločnikom sjaje joj se oči,
Čuje zvukove netom zaboravljene, pozornost je krala.
Dok psi laju i djeca plaču, ona će čekati njega,
On će ju voditi na zaboravljene staze rukom vodilje.
Uvijek je mislila na dobrobit drugih, bila je na drugom mjestu,
Takva je bila uvijek, rane nisu zacijelile ali se smije.
Ruka piše i hrabro riječi citira, ne misli na hladan vjetar,
Zima kuca na vrata i pahulje se probijaju kroz uvelo lišće.
Njeno lice poprima oblik tuge jer hladnoća joj stvara rane,
Sve dosad zapisano ili u zraku nekad rečeno, oči na njega misle.
Sat otkucava njeno zaspalo vrijeme i glas jecava u daljini,
Violina svira posljednje tužne zvuke i odzvanja daleko.
U čekaonici lupkaju prstima i čeka se za red na jedan pogled,
Dok opojan miris širi se prostorijom, tko zna, možda ipak netko.
Još jedanput rekla bi sve i ne bi zastala.
Dok korača mokrim pločnikom sjaje joj se oči,
Čuje zvukove netom zaboravljene, pozornost je krala.
Dok psi laju i djeca plaču, ona će čekati njega,
On će ju voditi na zaboravljene staze rukom vodilje.
Uvijek je mislila na dobrobit drugih, bila je na drugom mjestu,
Takva je bila uvijek, rane nisu zacijelile ali se smije.
Ruka piše i hrabro riječi citira, ne misli na hladan vjetar,
Zima kuca na vrata i pahulje se probijaju kroz uvelo lišće.
Njeno lice poprima oblik tuge jer hladnoća joj stvara rane,
Sve dosad zapisano ili u zraku nekad rečeno, oči na njega misle.
Sat otkucava njeno zaspalo vrijeme i glas jecava u daljini,
Violina svira posljednje tužne zvuke i odzvanja daleko.
U čekaonici lupkaju prstima i čeka se za red na jedan pogled,
Dok opojan miris širi se prostorijom, tko zna, možda ipak netko.
