Ispričavam se što nisam pisala ni odgovarala na komentare ovaj tjedan, ali tek sam se danas vratila iz ljetnog kampa Crvenog Križa u Mrkoplju. Bili smo tamo 7 dana i 6 noći.Prva dva-tri dana nam je padala kiša tako da smo svi bili zatvoreni u kući, što je naravno prouzrokovalo brojne razmirice. Nas po šest u svakoj sobi, a svaka soba je bila odprilike veličine kutije za šibice. Pogotovo nam je išlo na jetra to što smo bili zatvorene u sobi s dvije najlijenije osobe na svijetu. Svuda oko njih bilo je smeća, čarapa, grudnjaka, gaća...
Nisu se čak ni potrudile posložiti krevet. Cijelo vrijeme su se samo izležavale i čitale. O, da i naravno jele sve što staviš pred njih/sakriješ od njih. Mojoj frendici su čak išle pročitati pristiglu poruku ali su toliko glupe da nisu znale kako jo obrisati pa da ova ne skuži. Onda su nas još gnjavile nekakve blesačice mislim da s Krka. Prvi dan su pušile u drvenoj kući gdje se sve moglo zapaliti i mogle su nas sve ubiti. 
Ali nema veze.
Od svih sam se njih uglavnom skrivala u knjižnici.
Hrana je bila blago rečeno odvratna. Jedino što je bilo jestivo je bila juha i nekakve "albino hrenovke" kako ih je prozvala jedna cura. Ooooo, da!!! I naravno pizza iz restorana preko puta kuće u kojoj smo bili.
Voditelji su svi bili zakon. Moje ludare su im cijelo vrijeme radile spačke. Mazale kvake na vratima kaladontom i slično.
Bilo je par ok ljudi s kojima si se mogao normalno družiti i zezati bez opterećenja.
Ali ti su bili stvarno rijetki.
Uspjela sam svima popamtiti imena tek dan prije odlaska. Bedak.
I onda su mi skoro svi prirasli srcu toliko da sam na odlasku plakala.
Ko kišna godina.
Da ne duljim previše, bilo je lijepo i žao mi je što nije duže trajalo.
Vaša uplakana Bellica.
