To zarobljeni pingvini sviraju kantate

nedjelja , 20.03.2016.







Kad te dvostruko mislim


volim hodati pognute glave tad
mislim nitko me ne vidi
biti neprimjetna dok prelazim pješački prijelaz jer
ako me ne vidi ako me ne čuje ni vjetar se više neće zahuktati na ovo paperjasto izgnanstvo
u svemiru gdje pršte valovi svjetla u svemiru gdje ti i ja prestajemo biti razgraničeno samovanje u svemiru gdje susreću nam se misli
ozonska tijela uz uzglavlje jednog maštanja postoji svilena marama snova hladna i
topla vlažna miomirisna tkanina prepoznavanja u svemiru gdje nitko ne postoji dok sve prethodi postojanju ja pognute glave hodam maštajući tišinu i vrijeme gdje pingvini sviraju najdražu mi kantatu u isto vrijeme zove me zvuk vode koja prolazi ne smijem ni jedno polje zaobići polje opomene po kojem razastrto u pahuljama leži
jezgra razgolićenog srca

kada to započinje kraj u kojem se već odavno nazire novi početak kada to započinje rastajanje u tišini jednog samovanja u prkosu jednog zarobljenog kanarinca čija perjanica maše zastavom pobjede
kada je to započeo naš rastanakkad još ni susreli se nismo u potkrovlju punom prigušenih koraka i
kad još ni maslačak nisam otpuhnula u pravcu njegovanih ti dlanova
kockice nepostojanja
zarobi sjećanje moje u ovom trenutku
i nikad me više na sebe ne podsjeti
jer
kad sam umrla ti si nosio kišnu kabanicu i nije ti prijalo hodanje po prečacima tuđeg maštanja
kad sam rekla da padat će jednako snažno kao i uvijek
sagradio si staklenu bijelu piramidu mog sna
sagradio si staklenku cvjetnog oblika
kad sam umrla
ti si položio krizantemu u ruku jedne žene
i nisi je pitao ništa

o mašto mog nepostojanja
bedrena svilena likvo života gdje ti je uvir kad sve je postalo ravnicom onog dana kad razotkrila sam lice


Tebi za inat imala sam

Tebi za inat imala sam svjetlost

svjetlost se stvara jutrom kad razdijelimo onaj najtajniji dio obećanja koje dali smo skriveni u mraku djetinjstva ispod plahte vireći u mrak pa
ipak

ostavit ću ti svilu
svilu
razvezenu na niti riječi
mea culpa
maxima

i neću se uznemiriti

postoji jedan ritual jednog nepoznatog stana ritual pijenja kave
umjesto riječi na stolu se dodiruju šalice

bez ostataka
tako bezrazložno sklona otvorena
za sve mogućnosti
baš onako kako si me ti učio
o beznađu tog vremena nema se više vremena govoriti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila



Plavi pingvini sviraju kantatu

grad što je podvodna ribarica
jezuitska građevina mirisa jesenjih bespuća
morska sol tamjan tvog remena na mojim rukama
zar nije dovoljno postati mekan mekaniji od bjelokosti
jednog jutra zateći ćeš se pored mene optužujućeg pogleda
već znam
ljubičicama je vrijeme u proljeće zimzelenog li oproštaja
okrutnog li kraja
Jeruzaleme da li imaš još samo ime
hvala ti

kako si me ti učio otvorena za sve mogućnosti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila

pingvin šeta po rubu pločnika
sanjaš li još uvijek plavu ogrlicu klauna
ili ti smeta sivilo ovog neba
asketska tvrdokornost ovog košmarnog grada

svileno vezem sitni vez na svili
tisućljeće i prije toga bila sam mala tek toliko da narastem
tebi niti do koljena
biti otvorena za sve mogućnosti bubamara šeta mojim zastorima

i ne biti sama

sve češće hodam pognute glave ljubičica miris netaknutog tkanja
samo je malo prilika tolike su mogućnosti
tisuću i jedna svijeća za ugasiti
zlatokosa veze svilu nježno sitnim zlatnim vezom klaustra

i ne biti sam
karlo se svileno smije ovom bespuću i ima vrijeme kao sat
koji se nikad neće zaustaviti
svaki sljedeći put pronaći ću jednu ogrlicu smijeha manje
na nečijem vratu
začeta muževnosti bezazleno privlači

sve češće hodam sama bez ljuštura
a pingvin postade anđeo – čuvar pred njim neodoljivo oceansko ludilo
pustog polja
i jedan cvijet umjesto čaja i noćnih potpetica
zveckali su ključevi a noge su bile bolno hladne tog jutra
svatko je imao jednako pravo donijeti odluku o ispijanju čaja
zelenog crnog i
opijumskog
plavi pingvin na usluzi svima beskrilnima
ukloni već jednom tu mogućnost da te pretečem plivanjem u riječima i slikama

igra je samo jedna kocka manje u ruci
ti znaš sve o nastanku papira
ja znam sve trikove dok se bacaju kocke
i jedan cvijet manje uz šalicu čaja sladunjave primisli
odreži jaglac
mačem ne rukom sionski bezbožno lako kako se množe ribe
na pijesku
slika je tvoja ocean pogled u nebo i mislim
pronaći ću te u ruci davno napisanog labuda imam
svijeću svijeću uljanicu misao za tebe
ne poput psalma
drugačije
svetkovine ludosti marširaju kolnicima New Yorka
stranac kabanica gogoljevski crna
i možeš li
ostati još neko vrijeme neoporečen

imaš punu kosu ljiljana ljubavi moja
ženo tvoje su potpetice otkucaj srca pod tankom niti
osunčane bradavice

i ne biti sama
sjeverno od Manchestera čeka me topla juha od rajčica
ostavit ću ti svilu razvezenih riječi tek tako da me ne zaboraviš u toj toploj fotelji ispovijedi me još jednom i odriješi od grijeha
da bih mogla zaspati topla i umivena vodom u čistim plahtama san o propetom pastuhu
kopita mu udaraju ravno u oči nebeske
oblaci slušaju uvertiru u oratorij
padat će opet samo za mene
kiša i «to su samo živci»

svemir se podijelio
prije nego li je itko upitao plavog pingvina s ružom u kljunu
može li se ocean razdijeliti na dvoje
obalno nebo moje
ne idem na onu stranu mosta tamo su prodavačice ljubičica zauzele svoje stepenice do hrama mudrosti
ne sjećaš li se više kako ljubav može postati borderline Zlatoustog
jer mačke imaju i krila makar ti ne znaš
iiiii….
i ne biti sama

sutra
će
doći
sutra
je
došlo
na pastuhu neposlušnosti
na kantati sjećanja
sasvim slučajno
tebi se otvorila bijela i topla
ja sam vas čekala u Manchesteru maglenom kišnom
pijući čaj crni zeleni
ili kakav god
pognute glave prebirem po stolnjaku krugove orijenta svilenog
kao vez
onaj konačni
biti otvorena za sve mogućnosti
i ne biti ljuljačka realizma

I have a dream one day I have a dream
ne biti prazna ljuljačka
o bolno tijelo zašto me izdaješ
I have a dream
pokloni mi ga
tog okrutnog pastuha nježnosti
ucrtaj u zidove mojih rebara
ugljenom ili čime već
ostavljaš tragove ostavljaš jei rnebo je
i polje je i jablanovi su
i kočija leti nebom i
anđeo sanjao je
prije nego li je pao
jedno izgnanstvo se moralo dogoditi
netko je morao početi pisati kantate sjećanja
ne zbog lijepog govora već zbog zanijemilog sjećanja



Plavi pingvin muškarac žena frak
postala sam
u snu vidovitih vidi se kako se mora razlijevaju ali bol nisu mora
razlijevanje o ta sol što za njim ostaje
Zašto se ne operemo!
Od boli, skladaj mi kantate, od plača istkaj mi smijeh svileni je rez ostao na zapešću
smrt je plesala oko djevojčice položene u hodniku
i nitko se nije smilovao
a sutra će doći
na kraju poločnika
bit ću sama i pitat ću te Was She ever here or she yust breath wrong air on the wrong time

načini mi od svjetla plavog pingvina pripovjedača
zaobiđi me nemuštom riječju protivnika
smjestila sam stijeg na vrh brijega čekaju konjanici
već je
san djevica ludih
mudriji od budnosti djevica mudrih
Oslobodi me na kraju pločnika straha od kraja druge strane Trafalgar Squera gdje kantata bolnije biva bitak biće moć nemoć san puste sanje tlapnje nedovršene igre svlačionice
ili je to samo čekanje zelenog svjetla da li si mi o tome htio pripovijedati onih jeseni
plaćenih sati jednog likovnog oblikovanja esencije

Jadranka Birkić

Oznake: plavi pingvini

komentiraj (1) * ispiši * #

Crvenin pastuh

subota , 19.03.2016.



Crveni Pastuh
nebo
noć bez mjeseca
moji nokti crveno lakirani
i jedan pogled
u Ništa
bezdan orgazmički prisutan
ruka mi pružena Crvenom Pastuhu
leti ili pada
svejedno

Jadranka Birkić, 2016.g.

/..novoljetna ljubav.. !

Oznake: crven9ipastun

komentiraj (1) * ispiši * #

KORMILARI NEBA



Preletjela jedrilica nebo
vitkost krila
ali
sve je isto
samo što nemaš ime
praznina je gnijezdo toplog perja jastuka
bijela posteljina ostaje iza
i ne vraća se
htijenjima i planinama u prkos
rijeka je poziv
koji se ne čuje već uvijek glatko sluti
i sve je isto
samo što nemaš ime
na tamnoputoj zjenici budućnosti
poziv završava na križanju
toka i uviranja
namjerno disharmoničan sebi samom
ali
točan i prepoznatljiv po statistici
izraslih bočica na travnjaku
sa sadržajem koji se ne pije
već guta
kao prošlost opasna od nepostojanja
vječita sjena
na prstenu nevjenčanih
ludih od erozija obala
pritisnutih nebom
i jedrilicom
poziv završava na križanju
toka i uviranja
rijeke
zelene od centrirane nakane vrtložnog oblaka vjetra
tiho bezbolno nezamijećeno
kao prah krila koje nemamo
kao oproštaj kojeg izbjegavamo
još goli i topli od maštanja kormilari neba



Jadranka Birkić - Ispod praga čujnosti

Oznake: kormilari neba

komentiraj (1) * ispiši * #