|
U povodu 30. obljetnice Godine Hrvatskoga velikoga krsnog zavjeta, u kojoj smo na Gospinu otoku u Solinu 1975./76. proslavili jubilarna slavlja: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i Tisućitu obljetnicu Gospina svetišta koje je dala sagraditi kraljica Jelena, naša Nadbiskupija u suradnji s biskupijama Splitske metropolije organizira zajedničko molitveno slavlje u Gospinu prasvetištu pod geslom Na živom izvoru. Svečanost će se odvijati u Solinu na Gospinu Otoku. U petak navečer će se, 13. listopada 2006., održati prigodna akademija s dijelovima svečane priredbe iz 1976. godine, a u subotu molitveno druženje i zajedničko euharistijsko bogoslužje koje će predvoditi splitsko-makarski nadbiskup dr. Marin Barišić s biskupima Splitske metropolije, svećenstvom i narodom. Osnovna je nakana spomen-slavlja svijest o novom vremenu i našem kršćanskom životu, pozivu i zalaganju u današnjem društvu različitih ideja i svjetonazora, religija i ideologija, shvaćanja i osporavanja. Pred očima su nam temelji vjere i današnje okolnosti pred kojima ne možemo i ne smijemo zatvarati oči. Riječ je s jedne strane o Hrvatskom velikom krsnom zavjetu kojim su naši pradjedovi, prije više od 13 stoljeća, prihvatili kršćansku vjeru i kulturu, s druge mi i naše današnje okolnosti, Godina velikoga zavjeta iz 1976. i naš osobni krsni savez, naše krštenje, te u toj perspektivi naše aktualno posvješćenje svog kršćanskog identiteta i vjerskoga poziva. Ove smo godine, koja je u našoj nadbiskupiji posvećena sakramentu krštenja, u tom duhu sigurno radili i razmišljali. No i ovih je dana – kad se pripremamo za zajednički molitveni susret, u kojemu ćemo zahvaliti Bogu na daru 13-stoljetnog kršćanstva u našemu narodu i obnoviti svoj krsni zavjet – potrebno o tomu razmišljati, te u tom svjetlu sve naše nakane smireno i odgovorno tumačiti, kako bismo bili što spremniji odgovoriti na izazove novih vremena. Nakane su, kako rekosmo, aktualne. Radi se o živoj, djelotvornoj vjeri i duhovnim vrednotama. U našim današnjim prilikama. Ovdje i sada. Zbog toga ćemo najveću pozornost posvetiti sakramentu krštenja, zapravo našeg osobnog saveza s Bogom. Ono je glavna odrednica, temelj i uporište naše vjere, te bitno odredište vjerničke svijesti i kršćanskog angažmana. U javnom i privatnom radu. Uz to ćemo, što je veoma važno u ovom spomen-slavlju, ukratko upozoriti na Godinu velikoga zavjeta i trajno značenje krsnog saveza naših pradjedova s Bogom, koji je tijekom dugih stoljeća ostvarivao i učvršćivao Božji narod na našim prostorima. Nema dvojbe, povijesni je krsni savez višestruko značajan. Crkveno i društveno. Jer, koliko god je vjera osobna – i u toj je percepciji treba izgrađivati u duhu bogoljublja i čovjekoljublja – ne smijemo zanemariti ni njezinu društvenu ulogu. Budući da je čovjek društveno biće, da živi u zajednici, vjera i vjerske vrijednosti imaju opći duhovni i društveni karakter. Spontano se uprisutnjuju ili, ako hoćete, utjelovljuju u konkretnoj tradiciji i životnom iskustvu. U povijesti i kulturi jedne zajednice, Crkve i naroda. U tom je smislu naš Hrvatski veliki krsni zavjet imao neprocjenjivu vrijednost, utjecaj i značenje. Svih trinaest stoljeća. I danas je na djelu. Ne smijemo na nj zaboraviti. Naprotiv, treba ga aktualizirati i s njim surađivati. Dapače, stalno ga obogaćivati. Na ljudskoj i kršćanskoj razini. To su važni ciljevi i bitne nakane ovogodišnjeg spomen-slavlja koje nas otvara vremenu i vječnosti, Bogu i čovjeku, te životno upućuje što znači biti kršćanin/kršćanka u svom vremenu i prostoru. Ovdje i sada. Danas. Hrvatski veliki krsni zavjet Na našem se hrvatskom području veoma rano ostvaruje i razvija poruka Kristove radosne vijesti. Već u apostolskim vremenima sv. Pavao šalje svog učenika apostola Tita u Dalmaciju (2 Tim 4,10). Tako se u prvim stoljećima na našim današnjim prostorima, poglavito u Dalmaciji i središnjoj Hrvatskoj, zatim u Istri i Srijemu razvijaju velike kršćanske zajednice koje su imale svoje biskupe i mučenike; primjerice, u Solinu sv. Dujma, u Sisku sv. Kvirina, u Poreču sv. Mavra, u Srijemu sv. Ireneja… Zahvaljujući tomu, naši su se pradjedovi odmah po dolasku u novu domovinu susreli s Kristovom vjerom. Štoviše, već su 641. godine imali izravne odnose s Petrovim nasljednikom, Ivanom IV., koji je poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da u Rim donese moći solinskih i istarskih mučenika. Stari su Hrvati, tada još pogani, lijepo primili opata Martina i dopustili mu da ispuni svoju misiju. (Osnovni su podaci o tomu povijesno zapisani u papinskoj službenoj kronici Liber Pontificalis, a kapela sv. Venancija ranokršćanskog biskupa na našim prostorima, podignuta u krstionici rimske bazilike sv. Ivana Lateranskoga, upućuje na iznimno značenje tog povijesnog događaja.) Naš povijesni savez s Bogom Sve će to, kao i blizina organiziranih crkvenih zajednica u hrvatskom susjedstvu, činiti da je hrvatski narod prvi među slavenskim narodima primio kršćanstvo. Naši su se pređi dragovoljno pokrstili te društveno i povijesno potvrdili svoj krsni savez s Bogom. Taj čin pokrštenja, osobnog i narodnog, koji nas je uveo u kršćanski svijet i europsku kulturu, u našoj se crkvenoj povijesti naziva Hrvatski veliki krsni zavjet ili, u istom značenju, povijesni savez s Bogom. Iako se pokrštavanje hrvatskoga naroda odvijalo od 7. do 9. stoljeća, spomenuta je 641. godina prihvaćena kao početni datum hrvatskoga kršćanskog puta. U tom su svjetlu naši biskupi 1939. s predsjednikom Biskupskih konferencija na čelu, današnjim blaženikom Alojzijem Stepincem, tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom, odlučili da se 1941. godine proslavi 13 stoljeća hrvatske kršćanske povijesti, civilizacije i kulture. Tom su prigodom napisali i svoju poslanicu, u kojoj su izložili ciljeve velikog jubileja. «Proslava 1300. godišnjice naših prvih veza sa Svetom Stolicom», pišu tada naši biskupi, «treba biti veličanstven čin zahvalnosti Hrvatskoga naroda Bogu; čin zahvalnosti za lijepu domovinu, za dar prave vjere i za sva dobročinstva primljena tijekom 13 stoljeća» (Najznačajniji jubilej Hrvatske, Zagreb, 1941., str. 41.- 60.; navod, str. 55.). Nažalost, ratne su neprilike onoga doba spriječile već pripremljenu proslavu. Poslije rata su, ponovno, poratne okolnosti, komunistička diktatura i njezin ateizam, nanovo odgodile jubilarne planove i događanja. Solinska Godina Velikoga zavjeta Tek je, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, 1000. obljetnica Gospine crkve, koju je sagradila kraljica Jelena na Otoku u Solinu, dala poticaj da se planirani jubilej: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata poveže s jubilarnom obljetnicom Jelenina svetišta i svečano proslavi na razini Crkve u hrvatskom narodu. Tako je jubilarna obljetnica Hrvatskog velikog krsnog zavjeta zajednički proslavljena prije 30 godina, 1975./76. u Solinu. Svečanosti su započele na Malu Gospu 1975., a završile 12. rujna 1976. Zbog jubilarnih slavlja ta je godina nazvana Godina velikoga zavjeta (usp. o tomu: D. Šimundža, Godina velikoga zavjeta. Hrvatski kršćanski jubileji, Crkva u svijetu i Svetište Gospe od Otoka, Split, 1977.). Cijela je ta godina bila zajednički blagdan. Hodočašća su se redala iz svih krajeva, iz domovine i inozemstva. Slavlja su bila veličanstvena, posebno završno 12. rujna 1976. na kojemu je sudjelovao izaslanik Svetoga Oca, pročelnik kongregacije za nauk vjere, naš kardinal dr. Franjo Šeper, i svi naši biskupi s uglednim predstavnicima europskih krajevnih Crkava i zastupnicima različitih religija, s brojnim kardinalima, biskupima, narodom i svećenstvom. Veliki je jubilej imao važne razloge i poticajna događanja, no središnji mu je cilj bila aktualizacija kršćanskih vrednota i opća duhovna obnova, osobna i društvena. Evo kako su to izrazili hrvatski biskupi u jubilarnoj poslanici Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata: «Naša je želja da tijekom ove godine sva naša katolička zajednica – razmišljajući o Marijinoj vjeri, kojom je Ona primila Riječ Božju u svoje srce i u svoje tijelo, te tako začela svijetu Spasenje – obnovi svoju vlastitu vjeru u ovom sadašnjem povijesnom času» (Biskupska poslanica, br. 13.). U toj su nakani naši biskupi Godinu velikoga zavjeta, u kojoj se slavila i 1000. obljetnica Jelenina prasvetišta, stavili pod zaštitu Blažene Djevice Marije i proglasili je Hrvatskom marijanskom godinom. U svezi s tim su – da bi naglasili plodonosno značenje velikoga zavjeta naših pradjedova – za jubilarno geslo uzeli biblijske riječi: «Blažena ti što povjerova» (Lk 1,45). Na živom izvoru Stvari su dovoljno jasne. Naš je povijesni krsni zavjet duhovno i društveno veoma znakovit. U vjerskom je i društvenom smislu stalna i trajna vrednota. Živi izvor duhovnih nadahnuća i kulturnih vrijednosti. Na njemu se uzajamno razvijalo i raslo naše crkveno i narodno zajedništvo. Svijest i praksa. Pod tim je vidom, u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, veliki krsni zavjet imao važnu duhovnu i civilizacijsku ulogu. Koliko u crkvenom životu i odgoju, toliko i u nacionalnom rastu i razvoju, u narodnoj svijesti i državotvornom zajedništvu. Zahvaljujući toj povijesnoj činjenici, kršćanske su religiozne vrednote imale značajnu funkciju u mnogim pokoljenjima. Više od trinaest stoljeća. I to tako snažnu i znakovitu da su – uz druge društvene, duhovne i kulturne vrijednosti: etničke i jezične, gospodarske i političke – bile i ostale trajan biljeg našeg crkvenog i narodnog bića. S tog je gledišta – budući da se vjera prenosi iz pokoljenja u pokoljenje – naš povijesni zavjet važan za cjelokupnu kršćansku povijest u hrvatskom narodu. Bio je i ostao znak i određenje našem duhovnom putu i povjerenju. I danas je poticaj i podloga tog istog puta i određenja, pa, možemo slobodno reći, i našeg osobnog saveza s Bogom: u sakramentu krštenja koji smo primili i primamo. To je razlog da mu se uvijek iznova vraćamo. Trajan je putokaz i uporište; dapače, poticaj i ohrabrenje da o svojoj vjeri praktično razmišljamo i odgovorno s njom živimo. Ne u nekoj nostalgičnoj prošlosti, nego u kristovskoj izvornosti i današnjoj konkretnosti. U posvješćenju svog ljudskog poziva i kršćanskog poslanja, kao svjedoci Božje ljubavi prema svakom čovjeku. S tog su gledišta i danas pred nama isti ciljevi koje su u svezi s Velikim jubilejom isticali hrvatski biskupi u svojim poslanicama, i onoj iz 1941., i onoj iz 1976. godine. Oba je puta bio glavni naglasak s jedne strane na zahvalnosti Bogu, s druge na živoj vjeri i djelotvornoj obnovi. U religioznom i dobrotvornom smislu. Dakako, i danas svoju vjeru moramo shvaćati i ostvarivati u toj izvornosti i cjelovitosti. U odnosu prema Bogu i prema čovjeku, na duhovnoj i socijalnoj razini, te u tom duhu razmišljati i djelovati. Na svim područjima javnoga i privatnoga života. Koliko u osobnom i obiteljskom, toliko jednako i u javnom radu i zalaganju. U kući i na ulici, u crkvi i na radnomu mjestu, u znanosti, prosvjeti i kulturi, gospodarstvu i politici, sredstvima javnog priopćavanja i svim drugim životnim situacijama. Uvijek vjerodostojno i odgovorno. Pod vidom vremenitosti i vječnosti. Što je krštenje i što nam ono znači? Svjesni smo istinske vjere i kršćanskog duha u našemu narodu, ali smo jednako tako svjesni novih ideja i kretanja, poglavito utjecaja javnog tiska i elektroničkih medija, koji se olako poigravanju s kojekakvim pričama i izazovima, te tako, zanemarujući etičke vrijednosti i moralnu svijest, uporno nagrizaju i ruše humane temelje današnje civilizacije i kulture. Štoviše, u novije se vrijeme, počesto, i nominalni vjernici opredjeljuju za subjektivna gledišta i liberalna shvaćanja, pa kad se radi i o osnovnim religioznim načelima i duhovnim vrijednostima, o praktičnoj vjeri i moralu. Čudno je to, naši se sugrađani u velikom postotku – višem od 90% – izjavljuju kršćanima, unatoč tomu, njihovo ili, točnije, naše se kršćanstvo malo osjeća u društvu. Zašto je to tako? Gdje je naša svijest, praksa i glasnost? Radi li se, možda, samo o izvanjskoj pripadnosti kršćanstvu, takozvanoj kulturološkoj vjeri, ili je u pitanju nehaj i zaborav osnovnog značenja kršćanskih vrednota, u biti sakramenta krštenja i krsnih obećanja, te u vezi s tim gubljenje vlastitog identiteta i vjerničkog elana. Bilo kako bilo, danas nam je, možda više nego prije, prijeko potrebna suvremena vjerska pouka i dobrotvorna praksa, cjelovit odgoj i osvjetljenje životnog smisla. Moramo znati tko smo i što smo, u čemu je naša vrijednost i odgovornost. Budući da je krštenje neizbrisivi pečat našeg kršćanskog identiteta i trajno nadahnuće vjerničkog poziva, ovdje ćemo podsjetiti na njegovo sakramentalno značenje i praktičnu ulogu u našem kršćanskom određenju i životu. Moramo odmah napomenuti da je višestruko znakovito. Jer, kao što je Hrvatski veliki krsni zavjet naš povijesni savez s vjerom i vjerskom kulturom, tako je krštenje naš osobni savez s Bogom te trajan putokaz našeg istinskog rasta i razvoja. Što je, u biti, krštenje? Krštenje je Božje djelo. Iskaz Božje milosti i ljubavi prema čovjeku. Ali i savez, u Kristu, krštenika s Bogom i evanđeoskom porukom. Krist je za to i došao na zemlju. Donio nam je dar prave vjere i uputio da s njim živimo u nadi i ljubavi. U toj je nakani zapovjedio apostolima i njihovim nasljednicima: «Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28, 19). Te božanske riječi ukazuju na opću i, što je veoma važno, ishodišnu ulogu sakramenta krštenja u kršćanskoj svijesti i praksi. Pod tim ga vidom doživljavamo i znamo da je to naš prvi sakrament, po kojemu, s Kristom i u Kristu, postajemo posvojena djeca Božja i članovi Crkve. Plodovi su mu mnogostruki. Po naravi je Božji dar koji nas milošću Duha Svetoga duhovno preporađa i čini «dionicima božanske naravi» (2 Pet 1,4); briše istočni grijeh i oprašta osobne slabosti. S tog je gledišta posebno važan njegov biljeg, neizbrisivi krsni pečat. Zato se samo jednom prima. Ni grijeh ga ne može izbrisati. Krštenje nam u toj perspektivi otvara povlašteno područje suradnje s Trojedinim Bogom i evanđeoskom misijom. Uvodi nas u crkveno zajedništvo i omogućuje primanje drugih sakramenata. U biti, ono je naše religijsko i religiozno, vjersko i životno određenje – osnovno obilježje vjerničke svijesti i temelj duhovne aktivnosti. Te nam sakramentalne i životne stvarnosti bivaju još jasnije, kad znamo da ono u sebi uključuje Pashalono otajstvo – tajnu Velikoga petka i slavu Kristova uskrsnuća. Da je trajno svjetlo praktičnoga života i vječnoga spasenja. Ukratko, svi smo mi, kao vjernici, s Kristom i u Kristu, po krštenju ono što jesmo: članovi Božjega naroda i baštinici kraljevstva nebeskoga, suradnici u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i upravnoj službi, te u tom smislu svjedoci Božje Riječi i njezini praktični apostoli u svom prostoru i vremenu. Osobni savez s Bogom Sve nas to vodi dubljoj spoznaji i širem razmišljaju. To više što je krštenje, za sve nas i svakoga pojedinačno, osobna iskaznica religijskog i religioznog određenja. Pod tim ga vidom bogoslovna misao i kršćanska zajednica doživljavaju kao Božji dar i neizbrisivi biljeg krštenikova saveza s Bogom. U toj nas percepciji s jedne strane sjedinjuje s Kristom i otvara njegovoj misiji, bogoljublju i čovjekoljublju, s druge nam predočuje naše dužnosti i obveze. Jasnije rečeno, podsjeća nas na našu vjerničku pripadnost te upućuje na kršćansku praksu i poslanje. Drugim riječima, koliko nas naše krštenje duhovno preporađa i životno određuje, toliko se mi, s naše strane, s njim poistovjećujemo i sakramentalno obvezujemo na svoje ljudsko dostojanstvo, kršćanski svjetonazor i aktivno zalaganje za evanđeoske poruke i etičke vrijednosti. U javnom i privatnom životu. Krštenje se, dakle, u tom duhu prima i prihvaća, ne nipošto kao formalan i prolazan znak ili obilježje, nego kao stvarno i trajno stanje, s kojim se živi i djeluje. U toj je zbiljnosti povlašteni «pečat» uprisutnjenja Božje milosti u krštenikovu osobnost, pri čemu je, u vezi s tim, vrlo jasno izražen svojevrsni ugovorni odnos između krštenika i Trojedinoga Boga, u čije ime Crkva podjeljuje ovaj sakrament. Ispovijed vjere ili krsna obećanja S tog je gledišta uputno uočiti krštenikovo mjesto i ulogu u sakramentu krštenja. Koliko u činu primanja, toliko u praktičnom ostvarenju njegovih darova i naših obveza. Jer, krštenje sa svojim duhovnim bogatstvom nosi u sebi i naše sakramentalne dužnosti i obveze. Ne će nas to iznenaditi kad znamo da je ono bitno obilježje svakog kršćanina. Da je, zapravo, naša osobna iskaznica u današnjem pluralističkom svijetu, u kojemu je veoma važno u svim situacijama pokazati svoje religiozno uvjerenje i etičko stajalište. Možemo slobodno reći svoj kršćanski identitet. Sve je to uključeno u sakramentu krštenja. U toj perspektivi krštenik ili krštenica, primajući krštenje, za to znaju. Ni u životu ne smiju ostati pasivni. Naime, dok Bog u sakramentu krštenja njima iskazuje svoje darove, oni se istodobno opredjeljuju za kršćanski svjetonazor i Božji put. Najjasnije se to iskazuje u ispovijedi vjere ili krsnim obećanjima. Time se uspostavlja spomenuti savez s Bogom. Vjera je pri tomu u središtu svega, ali ni konkretna zbiljnost nije zaboravljena. Dok se sjedne strane ispovijeda vjera u Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga, zatim vjerovanje u Kristovo poslanje i svetost Crkve te glavne vjerske istine: općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni, krštenik se sa svoje strane obvezuje na izbjegavanje svake veze sa zlom i grijehom, s pokvarenošću i sotonom. Budući da je sotona u našoj percepciji simbol svih ljudskih zavodljivosti i zala, sve su ljudske pogreške, sklonosti i devijacije uključene u slikovitom pitanju: Odričete li se sotone i svih djela i zavođenja njegovih? Potvrdni odgovor „odričem“, zajedno s dubokom vjerom u Božju pomoć i osobno zalaganje, izražava temeljni krštenički zavjet ili savez s Bogom. Pod tim je vidom krštenje, pristupimo li mu cjelovito, s jedne strane Božji dar, s druge naša stvarnost, životno određenje i konkretna praksa. Vjerski odgoj i kršćansko ponašanje U tom svjetlu su i obredni čini primanja sakramenta veoma znakoviti. U svim svojim aspektima: teološkom i liturgijskom, pravnom i praktičnom. Puni su bogoštovne poruke i kršćanske simbolike. Toliko su u sebi bogati da nam, kad smo ih svjesni, kad o njima razmišljamo, uvijek nanovo tumače što je u biti krštenje, odnosno, što u njegovu određenju, zapravo, znači biti kršćanin u konkretnoj stvarnosti. Mnogo je toga od Božje milosti do naših obveza o čemu bismo trebali razmišljati, no ovdje ćemo, radi osnovnih sadržaja, spomenuti najvažnije krsne simbole: krsni studenac i blagoslovljenu krsnu vodu, kao izvore rađanja novog, duhovnog života; sveto ulje, kao prisutnost Božje milosti, posvećenja i snage; bijelu haljinu, kao znak krsne nevinosti, ustrajanja u dobru i iskonskoj plemenitosti; upaljenu svijeću, kao Kristovo svjetlo koje nas uči kakao ćemo u svom radu i životu istinski vrednovati stvari i događaje, smisao i konačni cilj čovjeka. Glede primanja samog sakramenta, u nas su postupci odavno uhodani. Treba ih se pridržavati u duhu Crkvenog nauka i Zakonika kanonskog prava. Kršteničke želje i odluke izražavaju sami krštenici. Naravno, ako se krste djeca, krštenje traže njihovi roditelji. Stari je to običaj kad je riječ o vjerničkim obiteljima i kršćanskoj sredini. S obzirom na činjenicu da sakrament uključuje jamstvo kršćanskog odgoja i života, roditelji i kumovi zajednički sudjeluju na krštenju djeteta i prihvaćaju dužnost vjerske pouke. Sam ih krstitelj na to upozorava i oni se svjesno obvezuju da će svog krštenika odgajati u vjerničkom iskustvu i molitvi. Koliko u vlastitom domu, toliko u župnoj zajednici, školskom vjeronauku i katehetskoj pouci. (S tog je stajališta veoma važno da župnici svake godine, poglavito u uskrsnom vremenu, protumače sakrament krštenja te, u vezi s tim, izlože roditeljske i kršteničke obveze, na koje, ponekad, olako zaboravljamo.) Budući da i u nas, u novim okolnostima, ima nekrštenih odraslih osoba, i one se, ako to žele i hoće, mogu krstiti. Naravno, za to se trebaju odgovorno pripremiti. (Zbog toga su župnici obvezni početkom svake školske godine najaviti i organizirati, sami ili zajedno s voditeljima pripremnih tečajeva, redovite pouke odraslih u svojim župama za primanje sakramenta krštenja). Samo po sebi je jasno da se odrasli krštenici, potaknuti Božjom milosti, osobno prijavljuju za svoje krštenje. Jednako tako, u činu primanja sakramenta – u pratnji svojih kumova, prijatelja, rodbine i župne zajednice – sami izriču krsna obećanja te tako izravno potvrđuju osobni savez s Bogom. U tom se doživljaju, u samom činu primanja, istinski poistovjećuju sa svojim krštenjem te svjesno prihvaćaju vjerski odgoj i kršćansko ponašanje. Konačno, i to treba spomenuti, sakrament krštenja je na ljudskoj i božanskoj razini tako važan da ga službenik Crkve, župnik ili krstitelj, upisuje u Knjigu krštenika. Taj zapis potvrđuje i svjedoči, u vremenu i vječnosti, tko smo i što smo,što nam krštenje znači i na što nas praktično obvezuje. Velika je svetinja sakrament krštenja, temelj je cijelog našeg vjerničkog rasta i života, religiozne svijesti i primanja drugih sakramenata. Kad ga u tom duhu odgovorno shvaćamo i s njim, uz Božju pomoć, praktično živimo, s pravom možemo reći: «Oče naš koji jesi na nebesima…» |