Ispovijesti opakog uma jedne tinejderice

Hey ljudovi,današnji dan mi je započeo dobro,no još je rano za konačnu procjenu.Joj,sinoć sam zaspala i nisam pogledala onaj romantični film s Julijom Roberts,no hvala Bogu da postoji repriza.Tako da već znam u kakvom ću raspoloženju biti ostatak dana.Zamišljati ću gospodina savršenog,prepustiti ću se mati i bajkama.Zvuči možda glupo ali ja još vjerujem u princa na bijelom konju,možda s vremenom uleti u moj život:)Živim u bajkama gdje je sve savršeno,gdje postoje happy endovi...Možda je taj moj način što živim u bajkama samo bijeg od stvarnosti,možda se ne želim vratiti toj okrutnoj stvarnosti.Razmišljala sam da se ponovo vratim svom pisanju o savršenom svijetu, svijetu mašte,svijetu gdje je sve moguće...no možda,još nemam hrabrosti za to,možda sam čak i zaboravila posati..Nekoć sam stalno pisala,imala sam bilježnice prepune priča...no uhvatila me žuta minuta,netko me iživcirao,počela sam smatrati da moji radovi ništa ne vrijede i jednostavno sam ih rastrgala,sve moje priče završile su u smeću i od tada se više nisam uhvatila olovke i papira!Naravno sad mi je žao zbog toga jer smatram da nitko nije tako vrijedan da umišti sve te moje snove iluzije to moje savršenstvo koje se pretvaralo u priču prepunu ljubavi...Mislim da su papir i olovka najbolji lijek kad ti je loše,kad nemaš kome reći svoje misli...Ja sad prikupljam hrabrosti da povratim svoju ljubav prema pisanju, a i prikupljam hrabrosti da kažem neke stvari o svome životu koje nitko ne zna,osjećaje koji me progone duboko iznutra, stvari koje još nisam nikome rekla..Možda će mi biti lakše ako to sad izbacim van iz sebe,objavim ih u svom blogu..No,prvo trebam skupiti hrabrosti...