So called my life...

...samo me zagrli sad...


Otjeraj taj strah daleko od mene... ne zelim se tako osjecati! Ne zelim!
Bojim se...
Reci mi da ce sve biti u redu... i oprosti mi sto sam ponekad tako prokleto slaba...
Znam, besmislen je taj moj strah, ali ne znam kako da ga otjeram...
Bojim se udaljenosti...
Boim se svih promijena koje se desavaju...
Bojim se da ce vrijeme sporo prolaziti...
Bojim se da je buducnost jos daleko...
Bojim se da te ne izgubim na tom putu koji nas ceka...
I znam, nemam razloga osjecati se tako. Sve ce biti u redu... ali zasto se ipak bojim?
Mozda zato sto je ljudski analizirati situacije kroz koje prolazimo i razmisljati o svim opcijama koje se mogu dogoditi. I onda me sama pomisao da postoji negdje neka imaginarna mogucnost da te izgubim obavije strahom... I nije to neki obican strah. To je onaj neki demonski strah od kojeg osjecas fizicku bol i koji te cijelog ispuni kosmarima... ne mozes disati od njega...
Steze ti grlo, udara te sakom u trbuh, cupa ti utrobu...
I boris se protiv njega i taman kada pomislis da si ga nadvladao on se vrati. Zaskoci te kada se najmanje nadas... i padas na pod... osjecas se maleno i jadno...
I znam, jedino ti mozes otjerati taj strah.
A ti si daleko... i ne mozes biti kraj mene... i biti ces jos dalje...
I opet padam... a strah me obavija... gusi... skace po mojim prsima...
Obecaj mi da ce sve biti u redu... obecaj mi...
Zelim da je sve ovo iza nas.
Zelim se buditi uz tebe... zauvijek.