Tajne se uvijek na kraju otkriju ...

Bila je nedjelja 1. studenoga 1857. godine. Isabelli je danas bio 13. rođendan. Kao i svake nedjelje morala je ići u crkvu sa Anne. Danas je bila velika misa radi Dušnog dana. Ljudi u crkvi Isabellu su gledali sa strahom u očima. Pošto je na dan mrtvih bila rođena u gradiću je prohujala priča da je ona ukleto djete. Anne je pokušavala smiriti glasinu i opovrgnuti praznovjerje, ali nije uspijela. Isabella je znala za to i uopće ju to nije diralo. Anne je voljela Isabellu kao svoju rođenu kči i sama je sebi obečala da će učiniti sve da joj bude najbolje u životu.

Anne i ona su živjele u kućici na kraju gradića tik uz crnu šumu. Anne je bila sretna što su odvojene od ostatka grada jer ih tamo nitko nije gnjavio. Bila je to mala drveba kućica sa katom. U prizemlju su bile 3 sobe, kuhinja, kupaonica i dnevni boravak gdje su i spavale. Tamo je bila jedna velika peć koja im je služila za grijanje i kuhanje. Na katu je bio tavan sa jednim malim prozorčićem koji je gledao na crnu šumu. Isabella je kraj njega najviše voljela sjediti i promatrati velike crne krošnje zimzelenoga drveća kako se njišu u ritmu vjetra i pahulja u vrijeme zime.

Annein brat, Gregoire, će im doći u posijetu za blagdan i Isabellin rođendan. On je mornar i često putuje. U kontaktu je sa Annom preko pisama, ponekad svrati do njih kada je na sjeveru Finske. Od početka, kada je prvi put vidio Isabellu odmah ju je zavolio. Kada su se vratile sa mise Isabella je krenula otvoriti poklone koje je dobila od Anne i Gregoirea. Annein poklon se nalazio zamotan na stolu, pokraj peći, u tamno crveni papir, nespretno obvezan debelim komadom crnoga konca. Isabella je sa smiješkom na licu primila poklon u ruke i otvorila ga. Uvidjela je prekrasnu deku koju je Anne za nju isplela. Bila je crna, prilično velika, sa izvezanim crvenim ružama i na dnu ispisanim inicijalima I & A 1857. Potrčala je prema Anni i zagrlila ju što je jaće mogla. Anne joj je sa smiješkom uzvratila zagrljaj, ali ga je ubrzo skinula sa lica jer je znala tajnu koju Isabella još nezna, ali moguće da će je ubrzo doznati.

Poklon od Gregoirea je bio u velikoj drvenoj kutiji. On je došao iz Italije bio je tamo na putu 2 mjeseca i tamo je našao njen dar. Nije bio siguran hoće li se dar svidjeti Isabelli ili ne, ali ipak ga je kupio. Isabella nije odmah strgala kutiju u valu znatiželje za tim što je unutra, nego je lagano primila dar i sa strpljenjem ga krenula otvoriti. Bila je jako radosna jer to je bio najveći dar koji je ikada u životu dobila. Kada je otvorila drvenu kutiju imala je što za vidjeti. U kutiji je bilo violončelo. Izrađeno od tamnoga drveta, sa urezanim crnim ukrasima i imenom na dnu. Pisalo je Guarneri. To je bilo violončelo izgrađeno u Italiji od poznate majstorske obitelji Guarneri, izrađivača gudačkih instrumenata.

Anne je bila oduševljena, a Isabella nije puštala Gregoirea iz ruku od ushičenja i sreče. Sjetila se da u Isabellinoj školi profesor glazbenog Sari Vakela svira violončelo i violinu i da bi mogao podučavati Isabellu. Nakon nedjeljnog ručka, Anne i Gregoire su pričali dok je Isabella proučavala violončelo. Anne ju je zamolila da ode po vodu do bunara koji je bio 100 m od njihove kuće i da pazi jel se cesta zaledila i jako je klizava. Isabella je vratila violončelo u kutiju i zatvorila je. Otišla je do velikog ormara i uzela svoj crni kaput, obula crvene čizme i otišla po vodu. Kada je izašla iz kuće snjeg je padao u malim pahuljicama, primao se za njenu crnu kosu i topio se čineči je mokrom. Put do bunara stvarno nije bio niti dug niti naporan. Voljela je šetati tim putem. Kroz put se prostirao veliki drvored zimzelenoga drveća, kada je padao snijeg uvijek bi se zadržao na drveću i put ne bi bio natrpan snijegom.
Dok je Isabella otišla po vodu, Anne je pospremala suđe od ručka, a Gregoire je krenuo u sobu na počinak. U jednom trenu netko je pokucao na vrata, Gregoire je krenuo otvoriti i ugledao visokog čovjeka snažne građe, duže tamne kose i velikih svijetlo smeđih očiju. Gregoire je ostao ukipljen jer je znao tko je to, Anne se požurila prema vratima i ugledala Williama. Val straha, ushičenosti i čuđenja prošao je kroz Anne i Gregoire. William je samo dubokim glasom izgovorio „Dobar dan“. Anne mu je uzvratila i pustila ga u kuću. Obijesio je kaput i sjeo na kraj stola. Izgledao je mirno i strpljivo, na neki način dobročudno. Leticia ga je uvijek kao takvog opisivala, ali rijetki su joj vjerovali. Anne je bila jedna od njih. Gregoire ga je pitao kako je gdje je živio svih ovih godina. Na što je William ispričao da je živio još 2 godine u Finskoj od Isabellinog rođenja nakon toga je otišao Englesku. Putovao je većinu vremena i bavio se nešto malo izrađivanjem oruđa. Nasmiješio se Annei koja ga je gledala sa olakšanjem, ali i laganom brigom u očima. „Je li ovdije?“ upitao ju je „Ne nije, otišla je po vodu do bunara, ali brzo će se vratiti.“ William je nije bio siguran kako će Isabella reagirati na njegov dolazak i spoznaju da joj je on otac. Anne, Gregoire i William još su neko vrijeme pričali i William je zaključio da bi bilo bolje da još Isabella ne dozna da joj je otac. Spremio se za odlazak i još se jednom zahvalio Anne i Gregoire. Krenuo je putem kroz šumu sa drvoredom koji prolazi kraj bunara.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Credits

Dizajn: Blog Coder
Kostur: Blog Skins
Slika: Devianart
Brushes: Veredgf