utorak, 06.03.2012.
Kako sam postala gotičarka
U prošlim postovima sam govorila o pojmu gotičke subkulture i analizirala različite aspekte: početke, glazbu, filozofiju, stilove i neke druge karakteristike, no ovaj put odgovorit ću na pitanje svog prijatelja Čuvara Divljine koji me pitao kako sam ja ušla u tu subkulturu. Dakle, govorit ću o svojim shvaćanjima i poimanjima te vlastitim iskustvima.
Pa da počnem, meni gotika nije bila nikakva faza u životu. Ponekad kad razgovaram s ljudima čujem neke smiješne komentare tipa: „O, pa ti si gotičarka! I ja sam bila gotičarka u srednjoj školi.“ Dosta ljudi misli da je to samo jedna od faza u životu i mentalnom razvoju pojedinca, no da je to zbilja tako, ova subkultura se ne bi toliko dugo održala. Istina je da većina tinejdžera eksperimentira sa različitim stilovima (najčešće kad je pitanje o odjeći), i to nije ništa neobično jer se mladi ljudi (koji tada još nisu izgrađene osobe) u toj dobi traže. I ja sam kao tinejdžerka imala neki svoj posebni, alternativni stil, ne zato da bih privukla pažnju okoline, već zato što mi se to tada tako sviđalo i što sam se s takvim stilom dobro osjećala.
Počela sam se odijevati gotički onda kad više uopće nisam bila tinejdžer – već sam bila na faksu. No za odjeću bih rekla da je samo vanjski aspekt. Naime, da bi osoba stvarno bila istinski gotičar ta osoba također mora imati i takva shvaćanja i mentalni sklop. Crna kožna ili mrežasta odjeća, čizme s platformom i crni nokti i šminka su samo kamuflaža – unutarnje stanje i duh je upravo ono što neku osobu čini gotičarom. Ako niste upoznati s ovim dijelom pogledajte moj posljednji post u kojem sam objašnjavala gotičku filozofiju jer mi se sada ne da ponavljati.
Otkad znam za sebe obožavala sam neke mračnije i mistične stvari, koje bi mnogi pripadnici mainstream kulture nazvali morbidnima. Još kad petogodišnja djevojčica nalazila sam ljepotu na mjesnom groblju, gdje je sve odisalo nekim posebnim mirom i tišinom, i rado sam ga posjećivala. Ostala djeca se tamo nisu usuđivala ni primirisati jer su se nečeg bojali, no moj doživljaj je bio potpuno drukčiji. Oni nisu razumjeli mene, ja nisam razumjela njih. Još uvijek se sjećam kako smo svi jednom tamo zajedno otišli i spustili se u šumarak sa starom napuštenom mrtvačnicom gdje su ležali stari lijesovi. Ne moram ni napominjati da sam ja bila jedina koja se usudila ući unutra (iako su svi pod svaku cijenu željeli ići tamo).
Kasnije, kad sam počela odrastati i ići u školu zanimala sam se za djela s mračnijom tematikom: voljela sam čitati sve, no djela koja su sadržavala elemente mistike, tame i nepoznatoga bila su mi najdraža. I kasnije, kad sam bila tinejdžerica, voljela sam djela koja su govorila o tami i patnji, boli koja leži u dubini duše svakog pojedinca. Kao i većina ostalih gotičara, i ja sam osoba dubokih osjećaja.
Već sam spomenula da je kod gotičara uočljiva razočaranost mainstream kulturom: to je i kod mene bio slučaj. Kroz godine sam spoznala da je svijet prepun površnosti, da je danas bitno samo kako tko izgleda, je li šik ili ne (prema nekim izmišljenim pravilima), koliko je platio cipele i torbicu, koji brend šminke koristi, kakav auto vozi, je li u vezi ili ne (po njihovom shvaćanju biti i u lošoj vezi je bolje nego biti solo), seksa li se dovoljno često ili ne (kao da je seks sve u životu – njega možeš imati gdje god i kad god hoćeš, no čast i poštovanje se ne nalaze lako). Shvatila sam da svi oko mene žive samo za trenutnu slavu, traže priznanja pomoću niskih i sramotnih poteza, a pojam ljudske duše i ljudskosti im ni ne pada na pamet. Često sam slušala razgovore svojih prijateljica koje su se cerile i prepričavale takve gluposti po stoti put, a ja sam se osjećala kao netko tko tamo ne pripada – jer zaista, ja tamo nisam ni pripadala. I nije tako bilo samo s njima – gdje kod da bih otišla slušala bih iste kretenarije. Iako sam se tada odijevala poput ostalih u masi je bilo moguće uočiti me – jer je na sto kilometara bilo vidljivo da nisam jedna od njih. I mnogo ljudi mi je to samo priznalo.
Kad sam počela studirati počeli su se širiti i moji vidici. U novom gradu dolazila sam u doticaj s različitim stilovima i strujama što mi je itekako pomoglo da emocionalno sazrijem. Studirala sam engleski i njemački jezik i književnost, i naravno, čitala jako puno knjiga koje su mi bile obvezne, i kroz to sam bila obogaćena novim iskustvima i poimanjima. Shvatila sam da se definitvno nalazim u djelima mračne tematike (za završni rad sam obrađivala roman Oscara Wildea, „The Picture of Dorian Grey“ i Goetheovog „Fausta“). U samo dva dana napisala sam čitav rad – mislim da to samo po sebi govori dovoljno. U mnogim pasusima koji bi mnogima bili teški za pojmiti ja sam pronašla sebe, a u simbolima sam vidjela društvo sa svim ružnim stranama i zamkama. Zanimljivo, i jednoj od prijateljica sam dala ova djela da pročita, i nije shvatila niti stoti dio problematike.
Jednom kad me počela loviti depresija umjesto da plačem nad sobom i jadam se drugima (poput većine koji ni ne znaju što su pravi problemi jer slomljeni nokat je već velik problem), ja sam upalila laptop, popisala svoje osjećaje i na temelju njih osmislila radnju za svoj roman – koji je 6 mjeseci nakon toga bio gotov (i „Frankenstein“ od Mary Shelly je nastao na isti način).
Glazba koju sam slušala se uvijek bazirala na rocku – stari rock, ponekad čak i punk (to sam naslijedila od oca koji je i više nego znao što je dobra glazba), metal, i sve što se iz ovog razvilo. Pop i r'n'b sam oduvijek mrzila. Kao i u svemu u životu, i ovdje sam cijenila kvalitetu: glazba koja nema kvalitetu meni nije glazba. Bez uvrede, no što se kvalitete glazbe tiče Beyonce, Rihanna i Lady Gaga su čisto sranje. (i da, reći ću što mislim, jer je i meni u nekoliko navrata došlo par izblajhanih šminkerica i pitalo me kako mogu slušati to sranje od glazbe, pa se prema tomu ni ja neću libiti reći ono što mislim).
I onda, jednog dana, dogodila se nesreća u mom malom mjestu u kojoj je poginuo jedan mladić – cijelo mjesto je bilo u šoku i tuzi. Svi smo otišli na sprovod. Obukla sam se u crno i zaogrnula se svojim novim crnim kaputom. Moja do stražnjice duga crna kosa i ta crna odjeća u kontrastu s mojim bijelim licem djelovali su fatalno. Kad sam se ugledala u ogledalu rekla sam si: „Ovo si ti. Da, ovo si ti. Trebalo ti je neklo vrijeme da to spoznaš, no isplatilo se.“ I tada se i zadnja puzla uklopila u slagalicu. To se dogodilo prije nekoliko godina. Iako su mnogi oko mene, uključujući i mog oca, mislili da se radi o još jednoj fazi u mom životu, bili su u krivu. Istina, nije se lako naći, no kad se to dogodi, nema više nikakve sumnje.
Sada imam 25 godina, profesor sam engleskog i njemačkog jezika, sretno sam udana, živim u Engleskoj i uskoro planiram i djecu. I da, još se uvijek oblačim gotički i bit ću takva do kraja života. Jer to sam ja, i gotika je moj put, dio mene. Dakle, kad me netko pita kako sam postala gotičarka najbolji odgovor bi bio: ja gotičarkom nisam postala, ja sam se takva rodila.
Zaključak: gotičarom se ne postaje, kao gotičar se rađa. U sljedećem postu objasnit ću razliku između pravih i lažnih gotičara, jer je i to također bitno u cijeloj ovoj mojoj studiji (haha, pravi izraz, da netko mora napisati referat o gotičkoj subkulturi na mom bi blogu našao kvalitetan materijal)
