Vodu sanjamo često, a san o vodi obično je vrlo znakovit.
U vodu poniremo kad se prepuštamo osjećajima i toplo nam je i ugodno u njoj kad smo sigurni, sretni i opušteni. Voda nas preplavljuje i obuzima i kad se budimo s nekim novim spoznajama, uronjeni u golemo more kolektivnog nesvjesnog. A to kolektivno nesvjesno vrlo je apstraktno i teško prepoznatljivo, pa nam se uvijek čini da smo na rubu spoznatljivog kad se spomene: što sad to znači, kako sam ušla u to golemo i nijemo, čudovišno područje pod čiju kapu možemo strpati svašta? Rekla bih, svašta i ništa. Ipak, beskrajna pučina, golema voda i njezina silna snaga, mračna dubina i tisuće nijansa modrine, sve to savršeno odražava jednako tako moćno i neodredivo područje u koje se talože tisućama godina iskustva i znanja svih ikad živućih
naraštaja.
Sonja je u jednome dijelu života često sanjala rijeku. Obično se nalazila na nekoj improviziranoj i nesigurnoj splavi koja se obrušavala niz podivljalu bujicu, a ona je mogla upravljati plovilom samo toliko da se ne razbije o obalu.

Život je u to vrijeme izgledao prilično stabilno, stvari su se posložile, mnogo je toga postalo rutina. Ali Sonja se nije zadovoljavala rutinom, težila je dinamičnijem i zanimljivijem životu. Premda se u njezinu životu tada nisu događale neke osobito značajne životne promjene, Sonja je živjela vrlo intenzivan duhovni život, a na pomolu su bila i velika emotivne bure. Uz to je neprestano osjećala da ne upravlja svojim životom.

Oznake: sanjati rijeku - rijeka u snu