Nastavak 4
Tih par dana provedenih kod detektivke uz prisustvo smeđookog Damjana prošla su kao u bajci. No, kad se konačno prestala bojati sjena koje je okružuju, zahvalila se na gostoprimstvu i otišla u svoj stan. Kad je odlazila, Damjan joj je obećao da se još čuju i vide, te je tako sretna otišla.
Sljedećih par dana nestrpljivo je očekivala poziv, ali telefon nije zvonio. Već je odustala od svega i utjehu našla u knjizi i učenju, kad joj je konačno zazvonio telefon.
Ali to nije bio onaj poziv kojem se nadala. Nije ju zvao smeđooki Damjan već ju je detektivka zvala da dođe u postaju i pokuša prepoznat svog napadača.
- Da, to je bio on. - S tim riječima izašla je iz policijske postaje. Odlučila je da cijelu ovu epizodu događaja ostavi iza sebe. I pljačkaša, i policiju, i ...... i Damjana.
- Mogu ja i bez njega. - govorila si je dok je hodala gradom.
- Sad se samo treba skoncentrirati na ispite.
****************************************************
Dani su prolazili, a ona je učila sve dok nije došao i taj dan. Dan kad je bio ispit za koji se je pripremala. Cijeli dan je bila na ispitu, ali to joj nije smetalo, jer na kraju je prošla.
Tu svoju sreću odlučila je podjeliti s društvom te večeri.
No, nije ni slutila što ju je vani čekalo.
Prošavši kroz vrata stana, nije izašla na onaj poznati hladni hodnik zgrade. Našla se na jednom potpuno novom i nepoznatom mjestu.
Ispred nje prostirao se veliki okrugli trg. Trg je bio vrlo zanimljiv. Na prvi pogled je bio sasvim običan, s kućama oko njega i bunarom u sredini. Ono što je bilo neobično bila je činjenica da je na tom trgu bila jako čudna klima. Izgledalo je kao da su sva četiri godišnja doba istodobno prisutna, svako doba u svojoj četvrtini kruga. Sam prizor bio je u stvari vrlo šaren. Naprosto je oduzimao dah, jer zanimljivo je vidjeti kako u isto vrijeme sunce ne obasjava sve djelove trga istodobno, ili barem onako kako bi se očekivalo na jednom trgu, već je sunčeve svijetlosti bilo na svakoj četvritni točno onoliko koliko bi trebalo biti u tom godišnjem dobu u tom trenutku, tako da je na jednoj strani, onoj zimskoj, još uvijek bio mrak, a na suprotnoj strani, onoj ljetnoj, već je sunce odavno sijalo i ptičice su cvrkutale.
Lilian nije znala što da misli. Još je lagano bila pod šokom nagle i neočekivane promjene krajolika kad su prema njoj počeli prilaziti neki ljudi.
Kad su joj se približili vidjela je da su to ustvari odrasli patuljci obučeni u šarene uniformice. Uzeli su je za ruke i poveli prema onom djelu trga gdje su stabla pupala, a ptičice pjevale. Tamo kao da je bilo proljeće.
Otpeljali su je u jednu zgradu koja je, čini se, bila glavna zgrada u toj četvrtini kruga. Uveli su je u jednu veeliku prostoriju na kraju koje je stajalo jedno prijestolje u kojem je sjedila jedna starija žena u preljepoj i svijetloj haljini, a oko njenog prijestolja stajale su tri djevojke, ne puno starije do Lilian, u lepršavim haljinicama. Te haljine potsječale su na cvijeće. Jedna je potsječala na bijelu visibabu, jedna na žuti jaglac i treća na zeleno lišće lopoča.
Lilian je bila jaako iznenađena tim prizorom.
-Ne boj se, Lilian. Samo priđi.-
To je rekao jedan nježan, majčinski, glas, ali opet, osječao se u tom glasu i ponos starih kraljevskih obitelji.
Prišla je polako. Koliko god to pokušavala sakriti, vidjelo joj se u očima da se boji. Nije znala gdje je, ni kako je tu došla. A činilo se da ju ovdje svi znaju. To ju je plašilo. Pitala se nije li negdje pala, lupila glavom i sad sve ovo zamišlja. Ali nije znala odgovor, nije ga ni mogla pronaći dok su svi gledali u nju. Oblilo ju je crvenilo, pa je oborila pogled i prišla prijestolju.
Imala je osječaj da bi sada mogla dobiti neki odgovor, neko objašnjenje. I bila je u pravu, samo................ to objašnjenje koje je dobila.... pa nije baš bila sigurna da vjeruje tom objašnjenju. Toliko je nevjerovatno zvučalo. Kao neko objašnjenje iz bajke.
29.06.2006.
|
