Priča o bajci koja govori o....
... i puhne ona u prašnjive korice, otvori čaroban svijet bajki u kojima je čekaše tajanstveni putnik u čizmama ... i putovanje započne...
_________________________________________________________________
Bio je to jedan sasvim običan dan (ili joj se to samo pričinilo?). Ujutro je zazvonio sat, digla se, presvukla, pojela nešto nabrzaka i izjurila na autobus. Opet je gužva u gradu. Mrzi gužvu. Zbog nje kasni na posao. Nije to bio neki ekstra unosan posao, ali ona ga je voljela. Srce bi joj veselo poskočilo svaki put kad bi čula dječji smijeh. Voljela je slušati njihova razmišljanja. Bila su toliko bolja i kvalitetnija od razmišljanja odraslih da se naprosto uvijek divila dječjem načinu dolazaka do vrlo pametnih zaključaka. O čemu će danas razgovarati? Tko zna?
Evo, napokon je stigla. Jedva je čekala da uđe unutra i skupa s djecom pregleda silne police knjiga i da izaberu jednu. Djeca su je već s nestrpljenjem čekala. Pokušali su sami pronaći neku priču. Ta neki od njih znaju čitati, eto ih - sjede u klupama prvašića obično. No, sve knjige do kojih su mogli doći bile su već toliko puta pročitane da su im već pomalo dosadile.
I sad su svi sjedili oko stola i razmišljali o nekoj drugoj priči ispod hladnovine stare lipe. U jednom trenutku nešto je zamjaukalo. Bilo je to malo mače. Mače vrlo zanimljivog krzna. Na capicama je imalo dlaku druge boje, kao da nosi čizmice. Djeca su od oduševljenja pokazivale macu u čizmicama. To ju je potsjetilo na jednu priču, ali sječanje na nju bilo joj je užasno bolno. I on je stalno nosio čizme. Bio je njen mačak u čizmama, a ona njegova maca. Tada se činilo da bi joj i zvijezde s neba skinuo, no i to je prošlo baš kao i sve dobro u njenom životu. Zbog njega je zaboravila na tu priču, ali sad je djeca sjetiše ponovno. Otrčavši u kuću, skinula je s najviše police jednu knjigu. I puhnuvši u prašnjave korice, otškrine čarobni svijet bajki u kojem ju je dočekao taj tajanstveni putnik u čimama.
Znala je da nesmije razmišljati o njemu, ali čitajući djeci priču naprosto si nije mogla pomoći. Čak je u jednom trenutku zaželjela da je opet tu kraj nje. Nakon što je pročitala priču, djeca su slikovno pokušala dočarati svoj doživljaj te priče. Ono što ju je najviše iznenadilo bilo je to što je na jednom crtežu čak mogla prepoznati njega. U tom je trenutku podigla pogled prema cesti i njene oči sretnuše se ponovno s njegovima. Izgledao je drukčije, zrelije, ali to je uopće nije smetalo. Ponovno je bio ovdje i sad mu se već našla u zagrljaju.
U zagrljaju iz kojeg neće više otići.
Hvala onima koji su mi dali ideju za priču (mada ne vjerujem da su im neki drugi ljudi previše zahvalni).
04.05.2006.
|
