< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
neka moja djela:
On the road again Just can't wait to get on the road again The life I love is makin' music with my friends And I can't wait to get on the road again On the road again Goin' places that I've never been Seein' things that I may never see again, And I can't wait to get on the road again. On the road again Like a band of gypsies we go down the highway We're the best of friends Insisting that the world be turnin' our way And our way Is on the road again Just can't wait to get on the road again The life I love is makin' music with my friends And I can't wait to get on the road again -------------------------------------------------- Jeste li ikada htjeli otići na tzv. "road trip"? Ono, kao u američkim filmovima. Iz nekog razloga se upravo tako osjećam trenutno. Htio bih sa par svoj prijatelja jednostavno sjesti u auto i otputovati u nepoznato. Bez nepotrebnog pretjeranog razmišljanja o tome šta će se dogoditi. Spontano. Da samo odemo i zajebavamo se. Zadnje vrijeme mi fali spontanosti. Doduše, ja nikada nisam bio jedan od takvih ljudi, ali bih ponekad svojim postupcima iznenadio sve ljude koji me poznaju, uključujući i samog sebe. Pih... Da ne bi netko pomislio da može predvidjeti svaki moj potez... Mrzim predvidljivost. I ne volim osjećaj koji me obuzima kad vidim da postajem predvidljiv. Zato, kad me obuzme taj osjećaj, napravim nešto neobično ludo i glupo. Recimo, kad sam prije šest godina bez ikakvog razloga skočio s 20-metarskog mosta i malo krivo doskočio, pa sam se patio slijedeća 3 tjedna zbog ukliještenog živca u vratu. Takva spontanost baš i nije dobra, jel da? U svakom slučaju, monotoniju treba izbjegavati. Svako malo treba napraviti nešto što u normalnim uvjetima nikako ne biste napravili. Ali nemojte pokušavati ništa pogibeljno. :) |
Evo me, živ sam. Donekle. Dakle, kako sam u ponedjeljak pisao posljednji međuispit u prvom ciklusu, ja odlučio malo proslaviti, a usput i testirati svoje fizičke mogućnosti. Ne, nisam se okušao u trčanju po nasipu, nego sam odlučio cijeli tjedan posvetiti izlascima i bezrazložnom ispijanju povećih količina alkohola. Vrlo pohvalno, nema šta. Pa da počnemo... Utorak. U utorak je Ptica slavila svoj rođendan, a ja sam se našao među uzvanicima. Bilo je čisto pristojno, pilo se i jelo u Zlatnom Medi, ekipa je bila OK (uglavnom ljudi s faksa), pričali glupi vicevi, a pola sata sam potrošio na objašnjavanje teorije kako vam baka može biti bratić. Uglavnom, to je bila uvertira za ostatak tjedna. Srijeda. To je bio dan koji je trebao biti grupni izlazak ferovaca. Nakon cijelog dana provedenog u pokušaju da nešto dogovorimo, činilo se da je sve propalo, ali nisam htio odustati, pa sam se ipak dogovorio s jednim frendom s faksa da se nađemo na Savi, kupimo nešto cuge, pa će se nešto već dogoditi. I tako, negdje oko 23h, meni zazvoni mobitel. Frend s faksa zove. Frend: Alo, stari, di si? Ja: Evo me na Savi, pijem. Frend: Mi isto na Savi, odmah na klupicama kod ulaza u dom. Di si točno? Ja: Tko to "mi"? S kim si? Frend: A ono, skupilo nas se 5-6. Di si točno? Ja: Dvadeset metara dalje od vas. Frend: Pa aj dođi, nemoj zajebavati! Ja: Aj dobro... I tako došli nas dvojica do njih, kad tamo, ljudi s faksa. Sad mi ništa nije jasno jerbo su svi ti ljudi rekli da im se ne da ići ili da će eventualno navratiti kasnije. Sve sam ih izvrijeđao, a onda smo nastavili dalje piti. Na kraju smo, uz sve moje napore, ipak završili u Roku, di smo sreli još neke ljude s faksa, tako da se to sve skupa pretvorilo u ferovski izlazak. Četvrtak. Buđenje je uslijedilo u pola 9 ujutro jerbo sam već u 10 imao neka izvanredna predavanja, što je značilo da ću cijeli dan biti na faksu, a nakon toga sam trebao ići na brucošijadu DIF-a. Nekako sam se doklipsao do faksa, zakasnio 10ak minuta, no, srećom, predavanje je počelo s pola sata zakašnjenja, pa nije bilo velike štete. Kasnije popodne zove me frendica koja mi je i kupila karte i s čijom sam ekipom trebao ići na koncert (svirali su Soulfingersi) da mi da broj od svog dečka pa da se dogovorim s njim kad, šta i kako. Reko, dobro, nema frke. Nazvao njega, dogovorili se i sve super. Pijanka počinje oko 21h. Pitanje. Što je zajedničko jednom ferovcu i hrpi difovaca? Alkohol. Kad sam došao kod tog dečka u sobu, tamo sam vidio 5 ljudi, 10 litara vina i puno Cole, a prvo što sam čuo od jednog od njih je bilo: "Lijepo sam vam rekao da nam 10 litara neće biti dosta. Ali ne, vi ste svi skupa vrlo pametni, pa ste utvrdili da je 15 litara previše. Eto vam na!" Već u 22h smo bili ljubazno zamoljeni od strane lokalnih čuvara da se uklonimo iz sobe i kruga doma (očito nas je netko prijavio), pa smo učinili taj veliki napor i pomaknuli se 500m dalje. Pošto je još ostalo gro cuge, trebalo je prvo to popiti. Neš ti problema... Pola sata kasnije, našao sam se u Petici jerbo su uživo svirali tamburaši, a kako su ti difovci svi do jednoga Slavonci, možete samo pretpostaviti na šta je to ličilo. Uz svirku i pjevanje, za šank su dolazile litra i voda u nizovima. Konačno smo oko pola 1 ušli u Best, a par minuta kasnije je počeo koncert. Tamo se isplesali, zabavili, a poslije svirke sam se uspio nekako doklipsati doma, lagano osjećajući posljedice od mojeg testiranja. Petak. Petak je bio dan za ekipu iz bivše škole. Tradicija - cuganje iza škole, a nakon toga smo oslučili otići u Močvaru jerbo je bila slušaonica Ramonesa, iako sam ja sve do ulaska tamo živio u uvjerenju da je Drti Densing večer, no, kako smo već došli tamo, odlučili smo ući. Par minuta kasnije, već sam stajao za šankom i naručivao svoj otrov za ostatak večeri. Pivo. I tako sam ih nanizao preko nekoliko... Uglavnom, večer je završila nadasve neočekivano. Zanimljivo je kako na mjestima na kojima nikada ne biste očekivali sretnete ljude koje niste vidjeli od svoje maturalne večeri i njihove reakcije... Subota. Taj dan sam definitivno dobio potvrdu da moje tijelo i moja jetra IPAK imaju neka ograničenja. I to par sati nakon što sam se probudio. Prvo sam išao na kavu s burazom di sam kljucao cijelo vrijeme i pokušavao doći k sebi, da bi negdje oko pola 2 frend došao po mene jerbo je trebalo igrati biljarsku ligu. Da stvar bude bolja, on se isto u petak zdrobio kao nikad u životu, tako da mu se čak auto u jednom trenutku ugasilo na semaforu (to mu se nije dogodilo otkako je položio vozački jerbo dečko stvarno predobro vozi). Došli mi u Las Vegas, treći frend koji igra s nama je isto kasnio, pa smo počeli i kasnije s igrom. Pošto se njemu žurilo, dali njemu da igra prvi i izgubio je. Ovaj frend koji je vozio je također izgubio, i došao ja na red. Gubimo 2:0, igra se na tri dobivene. Uzimam štap u ruke i u tom trenutku shvaćam da ne osjećam lijevu ruku, a bogme ni štap u njoj. Mislim si, ovo će biti veselo. Pogledam stol, a tamo, umjesto 15 kugli, ja ih vidim 30. Počnem se ja smijati, frend me čudno gleda. Ja reko: "Ako ovo dobijemo, smijat ću se cijeli dan." Dobili smo 3:2. Nakon toga došao doma, najeo se i beživotno sam legao u krevet. Par sati kasnije zovem frenda jerbo nisam imao ni snage ni para da idem na brucošijadu PMF-a ili Gustafe. Ja: Stari, šta ćemo večeras? Frend: Šta, ostaješ doma? Ja: Trebao bih, ali rekao sam 5 dana, pa makar krepo. Frend: Dobro onda, nađemo se na Savi, pa ćemo se dogovoriti. Sat vremena kasnije, mi na klupici, lagano cugamo i pričamo o smislu života. Još sat vremena kasnije, dolazi frend koji me tamo u srijedu zvao i veli da će doći još neke cure. Ja se samo smijem, a njima apsolutno ništa nije jasno. Došle one, još si popili šta smo imali i opet, unatoč mojem žestokom protivljenju i negodovanju, završili u Roku. Kasnije je ispred Roka nastao opći kaos jer su se u jednom trenutku tamo našla kola hitne pomoći, marica i 6 policijskih auta. Negdje oko 4 došao doma i srušio se na krevetu koliko sam dug i širok. Koja je poanta ove priče? Nije baš uvijek zdravo postavljati si izazove i pomicati granice. Toliko od mene. |