15.08.2009., subota
Ukazanje Gospe u Ruandi
|
O ukazanju Gospe u Ruandi, koje je usput, za razliku od Međugorja Vatikan priznao kao autentično (možda sa dobrim razlogom, zaključite sami), piše profesor Chistopher Hitchens, jedan od najuglednijih svjetskih novinara i humanista. Kakve sličnosti ili razlike sa Međugorskim ukazanjima postoje, zaključite također sami. Prenosim dio koji se tiče Ruandskih ukazanja iz Hitchensove knjige "Bog nije velik" : Sukob u Ruandi koji je 1992. godine u očima svijeta postao novi sinonim za genocid i sadizam, predstavlja još jedan, možda čak i zorniji primjer. Ova bivša belgijska kolonija je najkršćanskija zemlja u Africi, koja se diči najvećim postotkom crkvi po glavi stanovnika, sa 65 posto Ruanđana koji pripadaju rimokatoličkoj vjeri i s još 15 posto pripadnika različitih protestantskih sekti. Riječ "po glavi" poprimile su oblik mrtvačkog plesa 1992. godine, kad se na ugovoreni znak rasistička milicija "Snage Hutua" potaknuta od strane države i crkve, obrušila na svoje susjedno pleme Tutsi i nad njima izvršila masovni pokolj. To nije bio atavistički grč prolijevanja krvi već hladna, uvježbana afrička verzija Konačnog riješenja, koja je bila pripremana određeno vrijeme. Prvi znakovi da se nešto sprema pojavili su se već 1987. godine, kad se katolički vođa s varljivo narodskim imenom Maleni oblutak počeo hvaliti da čuje glasove i doživljava vizije u kojima mu se ukazuje Djevica Marija. Spomenuti glasovi i vizije, uznemirujuće krvavi, najavili su pokolj i apokalipsu, i također - kao kompezaciju - dolazak Isusa Krista na uskrsnu nedjelju 1992. godine. Kršćanska crkva ispitivala je svjedočenja o ukazanju Marije na vrhu brda Kibeho i ocijenila da su ona vjerodostojna. Supruga ruandskog predsjednika, Agathe Habyarimana bila je posebno zanesena tim ukazanjima pa je održavala blisku vezu s biskupom Kigalija, glavnog grada Ruande. Taj čovjek, monsinjor Vicent Nsengiyumva, bio je i član centralnog odbora stranke koja je bila pod isključivom vlašću predsjednika Habyarimane, Nacionalog revolucionarnog pokreta za razvoj, ili NRMD-a. Saznalo se da su članovi ove stranke, zajedno sa nekim drugim državnim organima hapsili svaku ženu koju bi smatrali "prostitkom" i poticali katoličke aktiviste na uništavanje svake trgovine koja je prodavala sredstva za kontracepciju. S vremenom se pronio glas da je kucnuo čas kad će se proročanstvo ispuniti i da će "žohari" - to jest manjina naroda Tutsi - uskoro dobiti svoje. Kad je 1994. godina, godina apokaliptičkih događanja napokon stigla, i kad su počeli s planiranim pokoljima, mnogi su preplašeni Tutsiji i odmetnuti pripadnici naroda Hutu napravili pogrešku i potražili zaštitu crkve. To je znatno olakšalo posao interhamwea, ili vladinih i vojnih odreda smrti, koji su znali gdje će pronaći bjegunce, i koji su se mogli osloniti na to da će im svećenici i redovnice prokazivati gdje se ovi kriju. (Zbog toga se toliko mnogo, kasnije fotografiranih, masovnih grobnica nalazi na posvećenom tlu, i zbog toga ruandski sud trenutačno na popisu optuženika za genocid ima nekoliko svećenika i redovnica. Spomenimo primjerice, po zlu poznatog Oca Wenceslasa Munyeshyaku, upravitelju kigalske katedrale Svete obitelji, kojega su francuski svećenici krišom prebacili preko granice i koji je kasnije optužen za genocid, za dostavljanje spiskova civila interhamawi i za silovanje mladih izbjegličkih žena. On ni u kom slučaju nije bio jedino crkveno lice koje su optužili za takve zločine. Da netko nebi pomislio kako se ovdje radi o samo jednom "nevaljalom" svećeniku, raspolažemo i iskazom o jednom drugom pripadniku ruandske elite, biskupu Gikongora, poznatom pod imenom monsinjor Augustin Misago. Citirat ćemo dio pomnog prikaza tih užasnih događaja: Biskupa Misaga su često opisivali kao simpatizera Snaga Hutua; njega su javno optuživali zbog toga što Tutsima nije dopuštao ulazak u izbjegličke kampove, što je druge svećenike kritizirao zbog njihovog pomaganja žoharima i što je od vatikanskog poslanika, koji je 1994. godine posjetio Ruandu, zahtjevao da Papi poruči kako "treba pronaći mjesto za svećenike iz redova Tutsija, zato što ih ruandski narod više ne želi". Štoviše, 4. svibnja te iste godine, neposredno prije zadnjeg Marijinog ukazanja na Kibehu, biskup se pojavio tamo sa policijskim timom i rekao skupini od devedesetero tutskijskih školaraca, koje su zatvorili sa namjerom da pobiju, da se ne trebaju bojati i da će ih policija štiti. Tri dana kasnije, je ta ista policija pomogla u masakriranju osamdeset dvoje djece. Djece "koju su pripremili za klanje"... Sjećate li se papine osude ovoga neoprostivog zločina i sudioništva njegove crkve u tom masakru? Ili možda niste čuli za nju, budući da nikad nije izrečena. Paul Rusesabagina, junak Hotela Ruanda pamti i to da je Otac Wenceslas Munyeshyaka svoju vlasitu majku Tutsijku nazivao "žoharom". No, to nije spriječilo francusku crkvu da mu, prije njegovog uhićenja u Francuskoj dopusti da ponovno obavlja svoje "pastoralne dužnosti". Što se tiče biskupa Misaga, bilo je ljudi u ruandskom Ministarstvu pravosuđa koji su smatrali da i njega treba osuditi. Međutim, kao što je jedan od službenika Ministarstva rekao: "Vatikan je previše moćan i previše bahat i zato nemožemo od njih tražiti da nam izruče svoje biskupe. Zar niste čuli za pojam nepogrešivosti?" |
