smotani
srijeda, 20.02.2013.
prvi pregled....
|
Ideš..? Idem.... Nije ti problem?... ne, rekla sam ti... nije... pa valda i ja mogu nešto za tebe učiniti... hvala, hvala ti puno....  ma daj, kaj hvališ?! Pa to je i za našu sigurnost... jednom.... na te njezine riječi sam se samo osmjehnuo... i tiho, više sebi u bradu rekao.... nadam se... nadam se... jednom.....  ne nadaj se, budi siguran u to! Njezino samopuzdanje i u najtežim trenucima njezina života bili su pokazatelj kako se može uzdignute glave naprijed... oduvijek sam joj se na poseban način divio.... ma koliko me uvjeravala u suprotno... nekako. .realnost života.... .kao da želi reć drugačije...dok sam ja tako prebirao po malom mozgu, jer, veliki je još bio u nekoj nirvani od neprospavane noći.... mahnula je i krenula....  Bila je naručena među prvima pa je krenula prije sedam sati.... uz užurbani korak dobacila je... budi dobar, slušaj punicu...javim se... i..ne brini...mogu ja to! Ispratio sam je pogledom ispunjena osmjeha... ali i velikim olakšanjem i zahvalnošću... još samo da sve prođe u redu... Oko 10 sati sam već, po malo, šetkao po kući... nervoza?.. ma ne, ne bi trebala biti, bit će da je sve u redu.... mora biti.... punica je primjetila moju uzvrpoljenost... „ a daj, kaj ti je?! Pa tek je 10 sati..javit će se.... nije još na redu..:“ ma da.... OK... nisam htio pokazati zabrinutost... to je rutinski pregled... a opet... ko zna... uvijek se može nešto zakomplicirati... a ona se ne javlja... i dok sam ja brinuo punica je smislila „zadatak“ da mi malo „ubije“ vrijeme, skrene misli... otišao sam po kruh.... vjerojatno sam bil brže sim neg tam i čim sam se vratio...upitan pogled „jel zvala?“... „ ma nije, kaj si tak dosadan?  Pa nemre se niš loše dogoditi...koji ti je?!“ pa naravno...ne može ništa po zlu krenuti.. pa tek smo godinu dana zajedno... a opet... prvi je to pregled otkad smo u vezi...pogledavam na sat, gledam u mobitel... 11,30.... kako bi mi još malo „ubila“ vrijeme punica me poterala malo na bicikl... vrtio sam pedale, proučavao junca kako naučno rješava križaljku povremeno podignuvši pogled i osmjehom razbijajuć tišinu i nervozu koja se sve više uvlačila u mene.... strah me je nazvati ju... ako je sve u redu reći će da sam paničar...a ako nije.... šutim...vrtim pedale i čekam...12,20... zazvonio je mob.... gledam.... toliko željeno ime pojavilo se na ekranu...Tihana.... srce mi je počelo jače tući ...što li će mi reći? Kako je prošao pregled? Konačno se javljam.... a glas s druge strane...“kaj delaš?“... ma pusti mene..kako je prošao pregled? Gotovo sam u dahu izgovorio.... jel sve u redu? Imaš li kakve upute? Kaj je bilo?.. .Ma daj, koji ti je?!ti si fakat lud.... pa naravno da je sve OK... ne kužim..zakaj si uopće sumnjao? Prvi pregled uspješno odrađen sve je pod kontrolom, sigurnost je i dalje zajamčena...ma koliko....vozio......samo.....lakši si za 1300 ćuna....  Tako je prošao prvi pregled...servis mog limenog ljubimca s kojim sam u sretnoj vezi skoro godinu dana.... iako, istina, posljednjih mjeseci baš ne „hodamo“..ali se i dalje nekako umiljato gledamo....  kako baš i nisam u „voznom“ stanju Tihana se ponudila za odraditi taj dio..... iako mi je prvo bilo „nezgodno“... pristao sam... konačno, ona ga zna ponekad ovih mjeseci provozati, radi se i o njezinoj sigurnosti.... a jednom, možda... i o mojoj... trenutno ne razmišljam o tome.... zaključio sam kak je vrijeme da i cipele odvezem na servis... od tolikog gacanja u posljednje vrijeme malo su mi se gume potrošile..a i tak nemam zimske pa je raubanje potplata veće.... treba, treba ulagati u svoju sigurnost.... da sam na vrijeme uložio u servis cokula vjerojatno ne bi ljosnuo ko neki dan kad je malo snježilo....ali, „gume“ su bile loše, proklizalo se.... stradala je stražnjica.... sad kad svi budemo servisirani u kompletu.... mislim da je, konačno, vrijeme da i proljeće zakuca na vrata... da se uloženo počne i .... trošiti  Vidi ga na.... opet pada...... snijeg.....  |
- 19:22 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||