smotani
utorak, 15.01.2013.
Neka igre počnu...
Konačno sam malo i nos izveo u šetnju.... sve odiše nekim čarobnim mirisom...mirisom bjeline, čistoće.... i dok sam morao svratiti doma po neke stvari ( nagla promjena vremenskih uvjeta natjerala me na to ) .. šokirao sam se kako mi je auto naraso...kažu da se pri pranju sve skuplja a meni se čini da je „dupli“   malo sam prošetao do Tihane, sabirnog mjesta .... bacio pogled na parkić u kojem često znam zasjest na ovoj klupici  i proučavati klince kako uživaju natjeravajući se na ovim penjalicama  iz objektivnih razloga slikao sam iz daljine .... ( nisam imao čizme do riti...a ipak, trebao sam biti donekle pristojnog izgleda kad dođem na kontrolu)  ovo je jedna od cvjetnih kreacija ... kojoj se doduše samo nazire oblik..ali, vjerujte mi na riječ, lijepa je  ovo je „sporedna“ cesta kojom nogostupom ne možeš ići jer ga je ralica zatrpala...a cesta, nakon jučerašnjih padalina, nije vidla ralicu... tek pokoji auto napravio je puteljke za gackanje   što je svakako bolje od ovog nogostupa kod Vjesnika...ali, sve je dobro dok se s nekim ne trebate mimoići...   Ovo je već pripremljeno za trčanje   no, neki su ipak, uz mene, uživali u ovim čarolijama.... otisci „malih zelenih“ daju naslutiti kako još ima onog dječjeg duha u nama    ali i hrabrog duha koji je uporan i u ovim uvjetima   snježne čarolije traju...     nastavak, prema prognozi, slijedi ...a bome i igre, u svakom pogledu  |
- 18:34 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||