Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
nedjelja, 30.12.2012.
večernja svjetlost ...fontana :)
Kako je vrijeme „obiteljskih dana“....tako i ja ove dane provodim u krugu onih koji svojim prisustvom, svojom snagom, ljubavi, toplinom i značajem u mom životu čine moju obitelj. Istina, ne vežu nas „krvne“ veze...ali, ove koje nas povezuju, ponekad mi se čini, daleko su jače i vrijednije a nadasve.. iskrenije...(naravno, govorim o svojoj obitelji o onima koji su od nje preostali...) u ovom košmaru oko mene nisam zaboravio da mali pišulinac, kumić, slavi drugu godinu postojanja u ovom, ponekad čudnom, svijetu.... iskreno... nisam ga vidio od prije prvog odlaska u bijelu kuću...prošlo je više od dva mjeseca od zadnjeg susreta... ne, nisam ga zanemario, zaboravio...samo su okolnosti takve... no, feštu nikako nisam želio propustiti.. pa kakav bi ja to kum bio? Iako, iskreno, nije mi do izlazaka.... no, skupio sam veliku košaru dobre volje, vreću najvećih osmjeha i, krenuo... kako još nisam u „voznom“ stanju čekao sam „ekipu za prikupljanje“ i..krenuli smo....
Usput, morao sam se odmah pohvaliti kako sam „sprašio“ neočekivanu Božićnicu... ne, nisam na nju računao zbog mog statusa...ali, osvanula je na računu a moje vijuge su je najvećom mogućom brzinom potrošile... kupio sam si novu igračku... malu kamericu sa aparatom...i, mogućnošću podvodnog snimanja ( doduše, samo na 3 metra ...ali ja i tak dublje više ne bum išao.. )...iskreno, nije mi to trebalo...ali... kako je doista bila neočekivana morao sam ju i neočekivano potrošiti...a očekivano je nešto si i sam pokloniti.... kak je i red.... izazvao sam salve smijeha, prezbrajanje silne tehnike koju imam, ali, nisam ja kriv.. to su gušti koji mene vesele ...i naravno, već je odradila prvo snimanje....
Krenuli smo, konačno, na mjesto slavlja.... ne sjećam se kad smo se zadnji puta ovako okupili.... jer... svako juriša svojim bojnim poljem... no, bilo je zanimljivo slušati posljednje „inovacije“ iz firme.... konačno sam čuo, iz prve ruke, kako su „mama“ i nekoliko meni dragih došli na ideju otići iz firme... uzeti otpremninu, zahvaliti se, neki na preko 30 godina rada, i reći..zbogom.... još je zanimljivije bilo slušati njihove daljnje planove... pri čemu su, ne pitajući, uključili i mene... iako, ja sam si, kakvu takvu egzistenciju u ovom trenutku osigurao, zainteresirali su me njihovi planovi, a nadasve me dojmilo što pri tom nisu zaboravili ni mene.... no, odluke, one prave, donijet ću.... ima vremena... sada je vrijeme uživanja, odmora, a na prvom mjestu...vrijeme oporavka...i, naravno, konačno, i mali je pišulinac zavrijedio svoje vrijeme..... nikako mu nije bilo jasno zašto ga „neću“ podići, igrati se aviona s njim, nikako mu nije bilo jasno zašto ne možemo igrati se điha, điha.... no, uspjeli smo se dogovoriti i igru prilagoditi „mom“ uzrastu i mogućnostima..... no, moram priznati, najslađi dio „igre“ bio je... pojesti kolače... nemam pojma, valda zato što mi brane svaki „višak“, ove godine sam „gladan“ kolača.... ma pojeo sam ja njih, nije da nisam...ali ne sjećam se da sam takvu želju za njima imao, tolike sline na sam pogled.... a tek kad vidim pršut, sir, francusku.... odmah uzmem kaugumu jer nisam siguran kako bi to završilo
Pišulinac je otišao na zasluženi počinak a i mi, nakon još jedne „putne“ prema svojim domovima....čim smo krenuli „mama“ je imala nekaj za reć....... gle, stali bumo malo kod Nacionalne... hoću konačno u mraku vidjeti fontane.... oduševio sam se idejom... jer, ni ja nisam još ugledao tu igru svjetlosti a prilika je i još malo se poigrati malo novom igračkom.....
I ne želim i neću lamentirati da li je to našem gradu trebalo sada...u ovim uvjetima.... puno je argumenata za i protiv... već ću, ispunjen nekim zadovoljstvom, ljepotom...uživat onome što vidim....u dojmovima koje sam ponio....
I ne pitajte me zašto ova pjesma u podlozi... vjerojatno zbog snova, odluka, događaja.....ali, ta mi je još kod fontana pala na pamet...i, ostala je....
I konačno, u neko doba, izbacili su me u mom novom domu.... privremenom, ali dragom.... nakon kratkog razgovora, izručivanja pozdrava, otišao sam sa svojim kremicama, tableticama, i ostalim priborom u sobu... kraj se godine bliži... a ovo neko posebno ispunjenje kao da je unijelo malo svijetlosti prigušenih lampi koje posljednje vrijeme titraju oko mene.... i dok sam tako meditirao... kao da sam započeo opraštati se sa Starom.... i brzo sam to završio... jer, posljednjih dana sam složio i shvatio što je vrijedno nositi sa sobom a što je možda nekim drugima vrijedno.... onu vreću osmijeha, košaru dobre volje ne mislim napustiti, ma koliko ponekad i bile teške vrijedno ih je imati uza sebe.... zdravlje.... sada sam ja na potezu... treba pomoći vrijednim rukama koje su svoj dio napravile...i taj potez sa puno snage nosim u Novu.... prijatelji, dragi... oni su i tako tu...i kada ja nastojim malo se povući, malo uči u neka čudna raspoloženja, oni kao da izviru iz nekih uglova i ne daju mi mira.... volim taj nemir... iako im možda baš to ovih dana i nisam pokazao...posao.... konačno oslobođen nekih okova ulazim u Novu slobodan.... ( još samo malooo) ... puteve znam...ali, kako sam vidio, postoji mogućnost i promjene... ali, kako god, bitno je da su oni tu i da, uz mogućnost izbora, polako hvatam zalet... ( iskreno, malo sam se ulijenio što se te ceste tiče...) i nadam se puno boljoj Novoj....makar što se zdravlja tiče ... a sve ostalo i tako će, kao i do sada, sa ili bez moje pomoći nastaviti svojim tokom.... jedno sam ipak odlučio... ne crpiti snagu na nepotrebno...ima, doista ima, puno ljudi, zanimacija, poslova vrijednih moje snage.... ali, neka se niko ne naljuti, zamjeri.... za početak tu snagu najviše usmjerujem svom zdravlju... a kad njega osnažim...može i šire ...
svratit ću ja još do Vas u ovoj....ali, mislim da će ovo biti zadnji post za ovu godinu ...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )