Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
nedjelja, 30.01.2011.
Brzi vlak sa četiri vagona :))))
Uz svu gužvu koja me prati
Nisam mogao skijaše ne pratit
Mali problemi kao da i njih prate
Al osmjeh na lice uvijek vrate
Nakon lošeg jučerašnjeg spusta
Nekima se nad misli nadvila magla gusta
Ivica na začelju kolone
A Dimu kao da se vrata zatvore...
Teško je bilo jučer ih gledati
Al ne može se „loše“ zaredati
Slutio sam danas bolji dan
Ali ostvarenje je, doista, bio san
Današnji spust bio je gust
Ivica je s „vremenom“ ostao suh
Al vjerovao sam u slalomski popravak
I cjelokupni rezultatski oporavak
Dim se u spustu proveo dobro
Sa slalomskom vožnjom djelovao je močno
I Iveku je zastao dah u cilju
Dal prepustit će mjesto Dimu?
Tik uz Ivičin bok Dim je stao
A meni od sreće dah zastao
Teško je bilo dočekati kraj
I shvatiti da ovo nije skijaški san..
Svo četvero velikana naša
Domoglo se bodova, punih šaka
Uz bodove koje su osvojili
I najveće optimiste su zadovoljili
I kako već rečeno je bilo
Svindalu je Lijepu našu slušat milo
Ne znam dal naučit će riječi
Al danas je bio, uspješan, treći
Fanfare što proglašenje su najavile
Malo su mi oči zamaglile
Veliki su uspjeh danas dečki ostvarili
A pesimistima san pokvarili
Na prve note naše Himne
Uvijek me nešto u srcu dirne
Al kad svira pobjednicima u čast
Pjevam i ja s njima, u sav glas
Još mi odzvanjaju njihovi glasi
Još uvijek pred očima mi onaj zagrljaj snažni
Ima li što iskrenije i veće
Od ovakve pobjedničke fešte?
Hvala vam dečki na današnjem slavlju
Čestitke za svaku osvojenu medalju
Hvala skijaškoj četvorci našoj
Ivica, Natko, Dalibore i Tin – veselim se svakoj vožnji vašoj!
Ne nisam zaboravio posebnu čestitku na kraju
Ivici kojem su od sreće oči u predivnom sjaju
Jedan si globus u vitrinu već stavio
Onom velikom već ruku oko vrata obavio
Zato, iskrene čestitke moje tebi lete
Sretan sam kao malo dijete
Jer uz odricanja koja si sportu dao
Mali mi se globus, čini, premalo
No, kako god završi na kraju
Veselim se svakome tvome slavlju
I povuci ekipu do kraja
Imamo tim o kojem Alpska zemlja sanja.
na žalost, nisam našao Natkovu vožnju...pa samo Ivekova......
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )