smotani
utorak, 25.01.2011.
:))))
|
Kad me danas nije strefilo na poslu, vjerovao sam, nemoguće je i u sportskim događanjima.... Naravno da sam tempirao doći na Ivičinu prvu vožnju, ali, ovisilo je to o odrađivanju posla. Iako nas tlači nedostatak ljudi ipak uspijevamo, nekako, sa stroja na stroj, sa posla na posao održati ono što se od nas očekuje. Nekako mislim da ćemo uskoro postati ko hobotnice ....samo... samo da nas pod peku ne stave. Jedan, danas, doista neprijateljski stav kolege doveo me na rub očaja.... uvrede koje si je dozvolio izreći na moj račun, psovke ... a sve kao rezultat njegovih, usudio bih se reći, frustracija i nezadovoljstva, malo su me bacile u razmišljanje. S kojim pravom si dozvoljavamo vrijeđati? S kojim pravom si dozvoljavamo urlati na kolege? Da li u takvim ljudima ima imalo straha da u današnjoj situaciji ne treba izazivati? Nisam, nisam osvetoljubiv ... ali, isto tako, ne mogu dozvoliti i neću da bilo ko – imao pravo ili ne, vrijeđa mene a još manje moju majku. Ma s kojim pravom? Znam da nikome nije lako raditi pod presingom.... znam da smo svi opterećeni, ponekad mi se čini duplim i nepotrebnim podacima – samo gledanim s druge strane ulice...ali, svejedno, to nikome ne daje za pravo da sat vremena izgubi na vrijeđanje i dokazivanje kako sam ja idiot jer želim poštivati zadane rokove, nikome ne daje za pravo da curama i meni veli da smo konjine koje vuku kao mazge ( iako, ovo mi se učinilo u prvom trenu i pohvalno) ,a najmanje, najmanje daje za pravo da se u trenutku kada pokušavam objasniti koji i kakvi mi podaci i zašto trebaju, sjeti moje majke na najpogrdniji način... e... mene možeš, argumentirano i vrijeđati i provocirati...ali, sve ima svoje granice. I tako – u jednom nimalo dobrom raspoloženju trebalo je odraditi vrlo zahtjevan posao – no, skuliro sam se – otišao zapaliti jednu, popiti prekobrojnu kavicu i donio sam odluku...ništa mi neće ovi dan pokvarit..... požurio sam sa najnužnijim, pozdravio cure i oko pet, otišao doma kako bi se pripremio za Iveka i tekmu....  S nestrpljenjem sam očekivao start..i, naravno, dočekao – prvo što sam pomislio nakon prve vožnje bilo je... dobro je, nije prvi - stigne se malo odmoriti i ne treba stajati u ciljnoj ravnini čekajuć kraj prve skupine. Sada je potrebno obnoviti snagu, skupiti koncentraciju i...juriš u drugu vožnju.... sa trećeg mjesta..... A do nje – slijedila je nova napeta tekma – protiv Poljaka i hvatanje zadnjeg vlaka ( ili predzadnjeg ako bi bilo neriješeno) za kvalifikacije za Olimpijske igre. Vidno napeti, malo nervozni – dečki su počeli igru u kojoj je, prije svega, bila vidljiva odlučnost i želja. Iako nas u startu nije baš krenulo bilo mi je važno da idu, grizu..... polako se igra gradila, ali, Aliloviću opet nije išlo... no dobro, dođu loši trenuci u svakom segmentu života pa i u sportu....srećom Pešića je krenulo... malo po malo nizao je obrane i skidao zicere.... u jednom sam trenutku pomislio ... e da nam je ponoviti Švedsku..ovakvi...ali, što je tu je... ovu smo pobjedu vrlo čisto izborili i, hvala vam, još jednom, Kauboji. Dobro... nije nam išlo kako smo htjeli...ali, dragi moji – peti na svijetu – ma...ma nije to malo... mislim – vjerujem da budemo peti- šesti – ma nije sada ni toliko bitno – bitne su Kvalifikacije koje smo osigurali...a za sve ostalo ima vremena ohladiti glave i do nje malo se osnažiti.  dok sam dočekao drugu vožnju.... dočekao i Ivicu.... malo sam se bavio što postom što nekim brzinskim radovima oko klope.... a onda.... počela je druga vožnja - snijeg je baš lijepo padao, staza je bila na oko loša, ali, dalo se skijati i postizati i dobra vremena.... kako je vrijeme odmicalo, kako se Ivica približavao tako je moj čir - koji od jutra divlja, imao nešto za reći... dobro, malo sam i njega pomazio laganijom klopom ( samo čvarcima bez špeka ) i sve napetiji dočekao našeg Iveka....DAJ IVO!!!krenuo je Ivo.... i, opet uz sav tempo sezone u punom jeku, osvojio odlično peto mjesto... dobro, navikao nas je na postolja ove godine, ali, ovo je doista odlično peto mjesto - u poretku slalomaša još uvijek vodi kao i u poretku svjetskog kupa čak je i povečao razliku  Kako god je dan započeo loše, završio je, makar sportskom, srećom. I ne, ne želim razmišljati o onome što me danas bacilo podosta u nazad... idem sa osmjehom – ma nije više niti broj bitan – u novi dan...... u novo iščekivanje i jednu aktivnost koju moram obaviti glede ove moje pumpice koja malo šteka posljednjih dana – ali, vjerojatno malo trokira od svih uzbuđenja, preskoka a i ove hladnoće koja je pokazala da...zima još traje .... |
- 21:43 - Komentari (65) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||