smotani
petak, 17.07.2009.
Zagorski cug...
|
Dakle, nekak mi se vidi da bu, barem još neko vrijeme, moj godišnji na ledu.... na ledu?? A vani 35 stupnjeva!! No, dobro, pomirio sam se – na kratko.... Nekada bi se veselio ovim kratkim izletima po bližoj i daljnjoj okolici, ali danas.... kako je i rekla moja „omiljena“ iz S. Broda „ostario sam“. Nisam više euforičan kod obilaska partnera, ne da mi se više vozikati po ovim vrućinama i gužvama... svi nešto nervozni, ljuti, a ja trebam, kao pravi kuler sve sa smiješkom i od srca. No, s druge strane gledam na to kao „promaknuće“ i opet neki novi status – kojeg, sada s odmakom, kad razmislim, nisam niti izgubio samo je bio na ledu... opet taj led.... i pitam se koliko dugo traje muški klimakterij?  Bojim se dana kad i sam upadnem u njega... jer, ako bude ovakav kao mojem guzdi, mam bum si štrik spelal oko vrata... Doduše, moje cure već neko vrijeme govore da sam blizu tog trenutka, jer PMS me nešto češće hvata ( to je njihovo tepanje kojim me časte).. No, teško je njima sa mnom, ali meni je još teže bez njih... Jedina svijetla točka je ovih vremena upravo ta što znam da ću svaki dan dobiti neki forhend od kojeg ću ostati bez teksta, što me stalno proučavaju kad se nasmiješim bilo kad pričam na fon, bilo ako sam u ekranu – jer odmah sam sumnjiv.. i znam da će biti sto i jedno pitanje..a zakaj, pa reci, ma daj.... a znaju, znaju da će od mene dobiti, najviše, crveno lice i mucanje...doduše, prije sam imao privilegiju i pobjegao sam od njih u svoju sobu a danas, danas nemam kam pobeći...s njima sam u bratskoj i sestrinskoj zajednici, u kojoj, na sreću s radošću, dijelimo dobro i zlo... I upravo je jedan takav naporan trenutak bio jučer, kada su me počele ispreskakati s pitanjima...a ja, pa nisam ja Blanka Vlašić! Samo sam se i dalje smijuljio i mudrijao... u tom trenutku zazvonio je fon...“što radiš?“ obožavam ovakvo pitanje – ma da je bilo ko drugi imao bi što za odgovoriti...ali guzdi, onako s oprezom, počnem nabrajati .... prekinuo me...“ostavi to za sutra.. .uzmi auto i kreni...“ počelo je nabrajanje stranaka ali i zadataka.. .Malo sam gledao papir..hoću li stići? No, njegov odgovor nije ulijevao mogućnost neobavljanja poslova... i, shvatio sam, bilo je važno ali i hitno... Uvijek ja moram peglati gluposti njegovih kućnih ljubimaca.. .ali, dobro...kako to i jesu osobe s kojima često surađujem, za neke mi je baš bilo drago da ću ih vidjeti.. no, teško je od njih otići – uvijek se naljute jer protutnjim ko slon (tako mi je jedan gospodin rekao – od milja) nikad ne daš da te počastim, da popričamo malo opušteno... ma, i meni je ponekad žao...no, kako uvijek u nizu obavim nekoliko stranaka... ne bi baš bilo dobro sa svakom nešto pojest, popit... Dakle, taj me je fon spasio daljnjeg polusatnog teroriziranja „ čemu se smješkaš“.... i slično.. i sav sretan rekao sam „bem mu miša, opet ja moram van!“ to je trebalo biti kao ljutito a zazvučalo je više nego sretno, i naravno, izazvalo smijeh kojim je zaorio hodnik. Ko muha bez glave izjurio sam van...i krenuo u Zagorsku pustolovinu.... Kako se već dugo nisam toliko vozikao po lepom Zagorju, zalutao sam - jer ne gledam cestu već lepe kleti, vinograde, staze...... Pak sam zapal u neku prirodnjačku krizu... Obavio sam ja sve zadatke, ali, oni me se uopće nisu dojmili. Iskoristio sam malo vremena za sebe.. za svoj mir i dušu. Gledao sam ta polja, male uzvisine, vinograde, a glavom mi je pjevušila pjesma lepe ti je, lepe ti je... a stvarno je, kao i svaki dio Lijepe naše, svaki dio na svoj način, lepe.... još kad korijene vučete iz tog predivnog kraja ...naravno da me obuzela neka toplina. Vidi se da dugo nisam bio ni prabaki na grobu... znam da mi oprašta jer uvijek sam fulao njen dom... ma kako i ne bi, nikada nisam pazio gdje je njena ulica, već sam uvijek uživao na predivnom Varaždinskom groblju... i tražio sam je nesigurnim korakom...i, kao i uvijek, od treće pogodio.. ( uvijek mislim sada neću fulati...ali uvijek, od treće...). Nevjerojatno je kako se ja tamo pogubim... nemam problema sa orijentacijom, ali tamo...tamo sam totalno dezorijentiran – samo gledam stare nadgrobne spomenike, živicu i drveće kako je uređeno.... i, kao da uživam u toj tihoj šetnji... nisam se mogao dugo zadržavati i potpuno prepustiti toj šetnji jer morao sam juriti dalje... kroz mala mjesta, preko polja, ugledao sam cug... isti mi je tren pala na pamet pjesma zagorski cug i spotić koji sam mu već odavno počeo slagati – ali, nikako završiti...  Dakle, na poslu zagrijalo... ali, baš mene briga, ja putujem Zagorskim cugom....., obilazim stranke, kuham se u autu u kojem ima klime, ali ja sam protivnik tog čuda – rađe da me glava boli od otvorenog prozora.... Obavio sam sve, navečer kasno stigao..ali, nije mi vrag dao mira... morao sam potražiti cug u kompu i vidjeti u kojoj je fazi.... nisam ga mijenjao – čeka on još neke slikice, ali, niti imam snage, niti vremena... no, kakav god bio, budi neke uspomene – uspomene na vožnje do toplica, vožnje Samoborčekom..uspomene na neke mirnije dane.....ali, ali budi i nadu u one koji dolaze  Danas, danas je bilo malo mirnije.. kako zna da mi je vikend svetinja nije me nigdje slao, ali, nakupilo se „redovnih“ zaostataka... imao sam se čime baviti... ali, ipak... u hladovini i miru, bez strke i vike (ovo oko mene se ne računa ) do nekog vremena...a onda...onda je Hitčkog režirao scenu, napisao pravu dramu....dramu kojoj rasplet očekujemo u ponedjeljak... Guzda kao glavni urednik zamutio je dobro vodu.... i ne, ne znam hoće li se sleći do ponedjeljka... iako sam ja u cijeloj priči statist, mislim da ću naglo postati glavni kuhar – kao da je od mene sve krenulo..ali, nisam kriv... nisam.. samo nisam izvršio jedan zadatak, jer.. nisam mogao, nisam imao podatke...i, klupko se otpetljava... na ovim temperaturama dodatno sam podgrijao atmosferu...  I, petak, hvala Bogu...vikend i malo odmora... nejdem na viksu i sutra je malo duže spavanje, plac, nabavka ( ispraznio sam sve, pa i „ratne“ rezerve ), možda padne i kavica sa frendicom ( ni nju nisam vidio.... ), neka fina papica - čak mislim da ću uživati u kuhinji hihihi....( mislit ću da sam glavni kuhar) – uglavnom, malo opuštanje i punjenje baterija.... Iako, biljke su mi sigurno žedne...ali to ću ili u nedjelju ili ponedjeljak skoknuti malo rashladiti...ma, razumjet će one mene ... i ja se trebam malo rashladiti.  |
- 19:05 - Komentari (60) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||