putujemo onkraj duge dok iskra iz tuge koči po tračnicama koje zarastaju korov ljudskog snošaja, odnosa potrebe i svrhe, tek jecaj stare žene što bešumno soli sinje More možda čuje Zid u plaču, nismo bili mnogi niti smo bili prvi koji su hodali Zemljiom, Sunce žari bojom zelenom, gorčina je u šađi piva još dvije i treće ostala, nisam osamljen dok se penjem stepenicama prema raju, tko će dodirnuti dlan moj, java ili ratnici skriveni dok piju iz razbijene čaše a krv iz jagodicama prema korijenu triticuma, snijeg je zastao onkraj prozora svježe omeđenog starošću, i dalje putujem daleko od starih svojih i njihovog prebivališta, svijeća dal gori pitam se uzajamno sa svojom sjenom, u tišini brojim godove svojih vjeđa, prost i pohlepan za poezijom dok čekić udara u betonski stupac razdraženih promišljanja |
< | listopad, 2020 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |