SONGFORDEAD

Ne mogu se pridržavati pravila
Jer sam ne proporcionalno raspoređen,
Gutam sjemenke suncokreta kao mašinski pastir divljine
Nije utopija ali žuto nije sunce
Već je odraz zeleno ishitren rekvijem

Ne kradi mi memoriju, imam tek jednu minutu ushita
Bilo je mokro, bilo je teško vratiti se nazad
Bez pojasa sam tek običan pas, koji liže
prepušta se užitku vucibatine
cigareta York i sluđena prošlost
nepoimanje stvarnosti, rekvijem žute zgrade

postrojbe nisu ubile nikoga tko mi je drag već
dušu, srce je i dalje okovano bojama jeseni
koju volim, koju sanjam i kada je proljeće

jer svaki kraj nije uvijek kraj
već vrlo lako može biti i početak jedne zime

Iza staklenog postolja, nepostojani tiranin
Držimo li ptice u kavezima, uskoro postaje sigurno
Netko je ubio svoj šarm, lagano, besprijekorno
Nevaljala kleta cesta isto tako trune

Zapuhao je hladan vjetar, bili smo mladi
A ipak dovoljno stari, rat je završio
Vani kiši a meni čini se
Kroz prozor Sunce nekako sja

Vrijeme je Krezubica, dolazim
Bez konja, joj prilazim
Razgrćem dim joj sa bokova
Podaje se, il mi se daje

Smisao je u svakom slučaju isti
Bit će moja dok ledena neposlušnost
Razbija nam sram

Prilazim, očekivano već noćima dolazim
Još ovu noć, padaju krune
Moja je, tek pristigla, naga

Stupam, neuspješno, nikada od mene vojnika
Bez zapovjedi, dubina je moja
Savija mi se pod dlanovima
Koža znojna, tijelo malaksalo

Nisam bio uvijek iskren sebi
Jer kada bih bio, sanjao bih opet žutu zgradu
Gorku priučenu kafu, cigareta
Gospodina Waltera Wolfa

Starost odaje opseg koji se sužava
U meni ostaje tek utjeha, živ bio pa vidio