SONGFORDEAD

Dok se sunce probudi ja ću biti daleko
Više u njenom naručju nego Bogu na usluzi
I dok sam u potrazi za mramornosti stvaranja
Razdvajam drvene oblutke snova

Kraj nije uvijek tu, tek kazaljke na koluturu ure se zakreću
Vanzemaljska postojanost daleko je, predaleko

Grizem joj bedra, dopirem joj do vulkana strahopoštovanja
I vrije, grije me svim srcem svojim
Bit ću lutkom tvojim, grudima ti vrludam
Misteriozno uzimaš dah, nisam demon
ali te osluškujem straga

Slušaj, slušaj glas moj, u tebi vrišti sve jače
U neprilici sam, zagonetno razdužujem ti uzdahe
Ostajem skamenjen, na trenutak okamenjen

Iz klopke ove nema spasa, vezana si rukama bez srama
Lanci su zapečaćeni, oko vrata cvijet snova