SONGFORDEAD

Draga moja zatvori prozore, otkri vrhunce dragocjene. Čeznem za tobom dok se studeni svlači iz šarenila boja. Navlači bijelu, promrzlu opravu naslikanu pahuljama zime. Gospodarice tijela mog što tako kreposno čuvaš ga na pedalj od erupcije ugrij me bijelim, vrelim grudima.

U daljini se razbuđuje grad, ti i ja u šumarku poljane sklupčani grizemo medene bombončiće jecaja. Nikada nisam poezijom bio opijen, vinskim magistrala u doticaju ali odaje tvoje skrovite tisuće razloga mi nude. Bude u meni moreplovca zelenim Suncem, putovima svilom protkanim.

Nije bitno kako, nije važno kada ali ćemo zaplesati na ploči starog gramofona dok glasovi što dopiru iz kutije pozivaju na strast. Zemljane ploče će sklopiti kapke, ni tama ni jutra neće više biti svježa. Ti ćeš ostati ista. Crnokosa mala što mi je srce dala, jesen hladnu zapalila.