SONGFORDEAD

Skrivala je dragocjenost ispod kaputa zimskog. Tkao sam ga iglom vrelom nekada danju, često noću. Dolazio joj u dvere kao skitnica, odlazio gole duše. Lasi joj pleo, pletenicu nespokoja ispleo.

Uzimala ga je usnama rujnim, vrebala me grudima bujnim. Zavodio je na stanici prema kraju grada, to mi je bila poslastica nakon rada. Poklonit ću joj krevet svoga doma, ma ne može ona bez moga....... Tijela u ekstazi, mišića napeta.

Skidam joj cipele slatke, ostavljam joj potpise kratke. Puca li ti suknja po šavu kada te grubo uhvatim oko struka. Znaš, to je samo snažna moja ruka.
Jedan susjed u zid lupa. Ma to je ništa, samo predigra gluha. Kada onaj odozdo drškom metle opali, ime sve da se zapali. Bit će vriske, galame, prave drame. Mala moja, ja ću do kraja, znaš do jaja.

Ljubit ću te nestašno. Otkrivati ti bedra rosna, otvarati vrata straga. Ja sam kako ono kaže Jim Morisson ''Backdoor man''. Nikada ne kucam ali ih rastvaram žustro. Večeras ti se piše gusto po polutkama, preponama, oko pupka.
Oka nećeš sklopiti, s tobom ću se u mrak stopiti. Vani grmi, sijeva, kiša pljušti, večeras se napetost od vrha ljušti. Možda sam ponekad i zvijer, opalim i u krivi smjer. Tko nije ni probao, ostao je bez ispaljenog metka, svoga posebnog petka.