SONGFORDEAD

Bila je kraljica pijeska koju je vjetar omatao zrncima čežnje na jarkom Suncu. Nedostižna si još s jutrom bila za mene. Ali ovu večer sve se mijenja. Ulaziš mi pod krov misli, dodiruješ mi bolne rane na koži.
Privijaš se uz mene. Usta ti lagano otvaram. Po usnama hladno istražujem nabore u kojima su ostale sjemenke prvog dodira. Oštro me budiš, razbijaš me kao staklenu vazu. Slijevam ti niz kosu po licu. Utiskujem vruće grijehe.
Opipavam ti bilo na vratu, nametljivo ti prilazim grudima. Stvorene su za mene, prsti mi pucketaju dok ih gnječim. Poljupcima se potpisujem po tebi, niz pupak tonem u otajstvo zore.
Prosipam ti po preponama kapljice ulja. Razmazujem ih, klizim prema polutkama koje stisnute skrivaju nas. Ponekad smo tek glas na vjetru, koji glasno priziva nemir. Strašću ih rastvaram, jezikom vlažim rubove koji se šire. Ulazim dok me potiskuješ u sebe.
Goriš kada prelazim preko međicu napetu. Pleteš noge sa mojim tijelom. Gubim dah, vrištiš mi u dlanovima. Otkrivaš se, nestaju sjene između tebe i mene. Zadovoljena se spustaš, otkrivaš me kao nikada do sada.