SONGFORDEAD

Ljubio sam te raspojasanu, nemirnu i vlažnu. Oko tebe postavljao ograde žičane, nikome te ne dam. Ni anđelima, ni svecima što sjaje u mraku. Demoni i utvare što te vabe sa noći, ni njima te ne dam. Moja si, neubrana grančicama Mira. Požuda i nagost sa kojom drhtim. Pletem ti oko bokova uzdahe vatrene. Ne ostavljam te nikada samu.
Nosim te u nutarnjem džepu svoje stare vijetnamke. Zanjiši se na meni. Zauzmi krutost poljupcima medenih usana. Neka ti se slijeva trag po vratu do grudi. Uzmi ga čvrsto, duboko.
Sladi se kao sladoledom od divlje jagode i sitno isjeckanih brusnica. Neka se stvrdne na otočićima koje sanjam dok me java i pokora ponekad žele sunovratiti niz provaliju srama.
U bogatstvu relativno oskudijevamo, ali uvijek nađemo načina kako da unajmimo naše ljubavno gnijezdo grijeha. Sitnih igrica u kojima izmjenjujemo uloge. Tvoj sam rob na postelji omeđenoj slanim morskim zrncima.
Neka teku tiho sati, u tebi sam. Kako divlji vjetar nosim te kroz vrijeme do naše budućnosti. Preduboko smo ostali u Ljepoti, odaje purpurne me opijaju. Sladim se sa njima kao i kod prvoga puta. Kada si mi dala sebe, tijelo dijamantima ukrašeno.