SONGFORDEAD

Netko bi možda i pomislio, želim samo u njenom dahu ostati. Uhvatiti ju za ruku, odvesti u šumu skrovitu, zelenu. Korama Ljepote ogrnuti.
U pravu je. Zviždanjem vjetra privlači me u dimne oblačiće, iscrtane crvenom bojom Ljubavi.
Haljinu crnu joj lagano rastvaram, straga. Povlačim ju dole. Pamučna nit koja se usjekla između dva bijela otoka, bježi mi pod prstima. Pokušavam ju otkriti, razbuditi žudnju divljine.
Purpurni je dijamant u mome oku. Želim ju rasplesti, rastrgati na sitne grešne iglice koje su već i prije bile pozabijane po mojim prsima. Pod rukama mi se stisnula, pore kože su se sklopile. Univerzum mi je pod jezikom.
Usne slatkaste, večeras kiselkaste kao sok limuna smiruju grijeh, krutost razbjesnjelu.
Razmazao bih ti ruž sa usana po postelji noći, u koju sam te primio. Sakrio od zvijezda i plavog mjeseca.
Usne što gore vatrom potonuća na brodu ratnom, skupljaju se pri svakom mom udarcu u bokove otkrivene. Na obali Sunčanoj, na sitnome pijesku što sjaji kao ogledalo ranog jutra.
Taj ruž sa usana krijem od zaborava. Zbog tebe, i samoga sebe. Nas, duboko u kutu knjige, gdje se prvo obrišu tuđi nemiri.